Prof. Jorge. A. Livraga

Ezoterijsko-astrološko značenje "Posljednje večere"


Ovaj mitski i povijesni trenutak iz života Isusa Krista ovjekovječio je Leonardo da Vinci na zidu refektorija jednog dominikanskog samostana. Samostan se nalazi uz crkvu Santa Maria delle Grazie, čija je lombardska kupola vrsno djelo mladoga arhitekta Bramantea. Sve se to dogodilo u Italiji XV. stoljeća.
Poznato je da se misterij gotike rodio u Francuskoj negdje oko XII. stoljeća, dok misterij renesanse nastaje u sjevernoj Italiji u XV. stoljeću.
No, zašto ih nazivamo "misterijima"? Iako je moguće raspoznati one koji su im kao logično opravdanje njihova nastanka neposredno prethodili, to objašnjene ipak nije potpuno, stoga se oba fenomena doimaju poput kulturnih eksplozija popraćenih civilizacijskim odjecima. Povjesničarima je teško prihvatiti toliku koncentraciju duhovne svjetlosti i metafizičku snagu njihovih nositelja.
Ove istinske "duhovne revolucije" istovremeno su duboko pokrenule i izmijenile društva iz kojih su potekle.
Poput skladno isklesane sante leda koja u sebi čuva božanske proporcije klasičnog svijeta, renesansa probija vodenu površinu povijesti; izranja, plovi u tom stranom svijetu, obasjava ga, čudi mu se, prožima ga i završava stopljena s njim.
Suprotno općem mišljenju, renesansa nije tek puka kopija, već razdoblje duboko nadahnuto antikom koje se razvijalo okruženo otporom i koje je žrtva svojih uvjeta i okolnosti.
Nakon povijesnih događaja koji su doveli do Križarskih ratova (uključujući tu i one dječje), Crkva je na vrhuncu svoje moći, iako uzdrmana brojnim proturječjima i sukobima između biskupa koji se međusobno imenuju i svrgavaju s papinskog položaja. U vlasništvu je velikih posjeda, ima svoju vojsku i ratnu flotu, kao i dominaciju u mnogim suvremenim državama. Dokaz tome leži i u činjenici što je, lukavo se posluživši citatom jednog proročanstva iz Biblije, za glavnog zapovjednika bitke kod Lepanta uspjela postaviti Ivana Austrijskog.
U XV. st. Crkva ubire plodove svojih napora: Arapi i Židovi gotovo su nestali u Europi, pao je Konstantinopolis – drugi rimski suparnik, a Sveta Stolica ustoličuje biskupe i pape kao gospodare života i smrti svega postojećeg.
U takvom rasporedu snaga pojavljuje se renesansa. Bez crkvene potpore ili barem podrške onih moćnika koji s njom istovremeno koketiraju, nema ni prilike ni novca za umjetničko stvaranje. Kako bi mogli stvarati svoja remek-djela, arhitekti, slikari i kipari moraju stalno nositi krinku kršćanstva, već prema modi onoga što se u to vrijeme smatralo kršćanstvom. Njihovo nadahnuće klasikom uvijek će se izražavati kroz biblijske motive, dok će se sarkazam iskazivati, posebice slikari, tek u prikazivanju proroka iz drugih tisućljeća prije Krista u odjeći Firentinaca iz XVI. st. ili vojnika koji čuvaju Kristov grob sa španjolskim helebardama s kraja XV. st.
U ovom se razdoblju odvijao i život Leonarda da Vincija, od njegovog rođenja 1452. godine pa sve do smrti 1519. godine.
Posljednja večera slikana je na zidu. Radi se o fresci dimenzija 9.10 x 4.20 m. Neizdrživa inventivnost navela je Leonarda da, nažalost, odbaci tadašnje tehnike izrade freski i stvori novu tehniku koja se zasniva na prethodnom premazivanju zida lakom, što mu je omogućavalo da više vremena posveti razmatranju svojih likova. Prema iskazima svjedoka, Leonardo je znao provoditi sate tiho i nepomično stojeći pred zidom, bez ijednog poteza ugljenom ili kistom.
Nepunih stotinu godina nakon njenog nastanka, vlaga zdanja već je uzrokovala pojavu prvih oštećenja na ovoj izvanrednoj slici. Prvi put je restaurirana 1726. god., no ponovno je znatno oštećena između 1800. i 1815. godine kad su tijekom francuske okupacije vojnici spavali i kuhali u njenoj neposrednoj blizini. Otada je više puta popravljana, sušena grijanjem i lakirana, sve dok u drugom svjetskom ratu saveznička bomba nije pala izravno u prostoriju kojom dominira ova slika. Na svu sreću, talijanske vlasti su je prije toga prikladno zaštitile prekrivši je tisućama vreća s pijeskom. Iako je srušen krov i dijelovi drugih zidova, zid s Posljednjom večerom – koji je bio zaštićen i izvana – ostao je na mjestu. Iako nepopravljiva, šteta nastala ovom prilikom nije bila velika. Od 1953. godine slika se pažljivo restaurira i danas već u potpunosti možemo vidjeti originalne boje.
Slikanje ovoga djela povjereno je Leonardu oko 1495. godine, a trebalo mu je više od dvanaest godina da ga dovrši. Nacrta je bilo bezbroj. Leonardo je želio da svaki od apostola poredanih uz rub dugačkog stola na licu odražava svoje psihološke i astrološke karakteristike. Pritom je Krist središnji lik, a polazište cijele te zadivljujuće geometrijske kompozicije jest iz njegova desnog oka.
Leonardo je, poput mnogih renesansnih umjetnika, pripadao filozofskim i umjetničkim školama na klasičan način, školama koje su tada cvjetale po cijeloj Italiji, poput neoplatoničara, neopitagorejaca i hermetika.
Posljednja večera predstavljala je priliku za prikazivanje jedne kozmogonijske, a istovremeno i ljudske ideje koja bi izražavala Ludovicove ideje (Vojvoda Ludovic Mor, Leonardov zaštitnik), kao i ideje samog Leonarda. On je na fresku stavio sve što je naučio iz Ptolomejevog djela Tetrabiblos, iz učenja koja su danas izgubljena, iz Pitagorinih djela i Hermetičkih knjiga, kao i iz djela nekih arapskih autora.
Uz doprinos i proučavanje Madridskih kodeksa, broj knjiga Leonardove biblioteke, a koje je ovaj genijalni umjetnik zasigurno koristio, pisao ili prepisivao, iznosio je 116 svezaka. Iz njih doznajemo da je poznavao okultne znanosti, posebice astrologiju, alkemiju i praktičnu magiju. S potpunom sigurnošću identificirani su Arnaldo de Villanova, Raymond Lully, Albert Veliki, Magične knjige iz Solomonova hrama, tekstovi o hiromantiji, filozofi hermetisti poput Marsilia Ficina, astrološke rasprave Guida Bonattija, Miguela Escota, Cecca D'Ascolija, Regiomontanusa, Giovannija Sacrobosca, arapskog Abumasara i Ptolomeja.
Iz njegova rukopisa vidimo da je posjećivao izvjesni Tajni krug Sveučilišta u Paviji i da je održavao prepisku s mnogim okultistima svoga vremena, savjetujući se sa zvjezdoznancima poput Kuzanskog, Marlianija, Rosatea i drugih.
Na njegovoj Posljednjoj večeri, uz jednostavan stol pokriven – sudeći po naborima – netom razmotanim pokrivačem, vidimo ostatke jednostavnog, naizgled nedovršenog obroka. Kroz prozore u dnu dvorane ulazi blijeda svjetlost sumraka, a krajolik koji se nazire mogao bi biti onaj oko spomenute dominikanske crkve-samostana.
Po uzoru na astrologa Klaudija Ptolomeja koji božansko nebo dijeli u dvanaest regija, povezujući uz svaki alkemijski element po tri regije, Leonardo postavlja apostole u četiri jasno odijeljene skupine po tri lika, izražavajući tako četvorstvo i trojstvo. Svjetlo koje zdesna nalijevo postaje sve slabije otkriva nam kako se pravac tumačenja djela poklapa s njegovim slavnim "zrcalnim" rukopisom kojim je, prema nekim svjedocima, Leonardo pisao lijevom rukom. (Je li poznavao ono što tek zadnjih desetljeća saznajemo o etruščanskom pismu, pismu kulture zakopane pod njegovim nogama ili bismo trebali više vjerovati dokumentima koji tvrde da je stvarni izumitelj metalnih slovnih matrica i prije pojave tiska u Europi, matrica čiji znakovi tako izgledaju prije nego što se otisnu? To možda nikada nećemo doznati.)
Tako ispod magičnog četverokuta nebeskog makrokozmosa Zodijaka, Leonardo postavlja zemaljski mikrokozmos i povezuje ih kroz perspektivu, očito preveliku za tako mali stol. Svaki apostol predstavlja jedan znak Zodijaka i planet koji njime vlada, dok Kristu ostaje "otac koji jest na nebesima" – Sunce, oko kojeg se okreću planeti (što je u Leonardovo vrijeme bila hermetička doktrina), a tu je i astrološko Sunce koje misteriozno povezuje Jakova Starijeg sa samim Kristom ili "Prosvijetljenim", kako kaže grčki korijen ove riječi.
Tri znaka-apostola odgovaraju elementu vatre: Ovan, Lav i Strijelac. Tri odgovaraju zemlji: Bik, Djevica i Jarac. Tri se odnose na zrak: Blizanci, Vaga i Vodenjak, a tri na vodu: Rak, Škorpion i Riba. Krist u sredini, uz već spomenuto, predstavlja i Veliko kozmičko-alkemijsko Djelo, a manifestirajući se na Zemlji-stolu u sebi sadrži dvanaestoricu kao sintezu trojstva Logosa (12 = 1 + 2 = 3).

MEĐUODNOSI

Apostoli Šimun, Tadej i Matej

Prvo trojstvo

Šimun. Povezan je sa znakom Ovna čije su fizionomijske karakteristike očito naglašene na prilično izbočenom čelu, šiljastoj bradi i općenito cijelom profilu. Marsova obilježja Šimunove astrološke tipologije očituju se u energičnosti, okretnosti i grubosti njegovih pokreta. Njegov burni karakter danas potvrđuju i povijesna istraživanja: zna se da je stvarno postojao i da je poginuo u ratu protiv Rimskog Carstva, predvodeći skupinu boraca jedne hebrejske sekte iz Palestine.
Tadej. Ima bikovsku fizionomiju sporog, krupnog čovjeka. Izgleda kao čovjek snažne građe, ima bujnu, već prosijedu kosu i žustro raspravlja s onima koji stoje do njega. Kozmički je povezan s Venerom.
Matej. Po brzini pokreta, ne gubeći eleganciju tijela, on odgovara znaku Blizanaca. Čini se da govori lako i uvjerljivo. Ruke su mu, poput blizanca, ispružene u istom smjeru. Njime vlada Merkur koji mu daje inteligentan, mladenački izgled.

 

 
 
Apostoli Filip, Jakov Stariji i Toma

Drugo trojstvo

Filip. Prva je osoba u drugom trojstvu, povezan je sa znakom Raka, četvrtim znakom u Zodijaku, koji čini prijelaz iz proljeća u ljeto. Na slici je lagano nagnut, a njegove ruke predstavljaju zviježđe Raka. Glava mu je okrugla, lice nepeto i s lunarnim karakteristikama, budući da Rakom, smatra se, vlada njegov "planet" Mjesec.
Jakov Stariji. Nosi odjeću zlatnog sjaja i ima pravu veličanstvenost i držanje Lava, znaka u kojem je Sunčev astrološki dom. Zbog toga se odvija njegov mitski posmrtni put s Istoka na Zapad, do arheološkog Tornja neolitskih, keltskih i rimskih svetišta Santiago de Compostola. Danas znamo da su taj španjolski grad posjećivale karavane hodočasnika koje su već na početku drugog tisućljeća prije Krista putovale na Grob ili k Velikom pokojniku. Ovaj lik ima fizičke karakteristike Apolona.
Toma. Njegov lik karakteriziraju značajke koje upućuju na zodijački znak Djevice te na Merkur, planet koji vlada tim znakom. To je vidljivo iz položaja njegovih ruku.

ISUS

Nalazi se u sredini slike i predstavlja unutarnje i vanjsko Sunce, središte Sunčeva sustava. Obilježavaju ga smirenost, ljepota i posjedovanje nadnaravnih moći.
Njegove ruke, ispružene iznad četverokutnog stola, tvore trokut i predstavljaju tri aspekta platoničkog Logosa. Isusov se lik nalazi u središtu kružnice čiji zamišljeni polumjer ima ishodište u njegovu desnom oku (najduhovnijem otvoru ljudskoga tijela). Kružnica je grafički simbol Sunca. Desna ruka s dlanom okrenutim prema dolje i lijeva s dlanom prema gore simboliziraju prihvaćanje sudbine, ako je ona po Božjoj volji. Upravo je izgovorio sudbonosne riječi i pogled mu se s tugom gubi u nekoj točki daleko od stola, pogled ispunjen rezignacijom i tugom zbog ljudske slabosti.

 

 
 
Apostoli Ivan, Juda i Petar
 

Treće trojstvo

Ivan. Budući da je povezan sa znakom Vage, uočava se i opadanje svjetlosti zbog približavanja zime. Posjeduje i neke Venerine karakteristike, a njegova jako nagnuta glava pokazuje nam kako se jedna strana vage, poput kobnog predskazanja, nagnula na promatračevu lijevu stranu.
Juda. Položaj lijeve ruke otkriva nam njegov znak: Škorpion. Njegova volja ima Marsovu agresivnost, orlovski nos mu je kao u ptice grabljivice, a poluzatvorene oči izbjegavaju poglede. Iako mu je opći stav izazivački, on krišom prosipa sol po stolu, što je ujedno i znak nesreće. Desna ruka u grču iznenada snažno steže malu vrećicu iz koje ispada nekoliko kovanica. Dio je to blaga koje je primio za izdaju Isusa.
Petar. On je tipičan Strijelac kojim vlada Jupiter, gospodar bogova, i zbog toga će biti čuvar ključeva zemaljske i nebeske Crkve. Leonardo ga je naslikao u gotovo stojećem položaju, iz profila, u dinamičnoj eksploziji koja ocrtava prirodu njegova zodijačkog zviježđa. Desna mu je ruka pomaknuta unazad, kao da drži luk; prijetećim pokretom poteže nož, dok drugu drži na Ivanovu ramenu, "zaobilazeći" tako Judu.

Apostoli Andrija, Jakov Mlađi i Bartolomej

Četvrto trojstvo

Andrija. U znaku je jarca i predvodi četvrtu grupu koja se naizgled počinje povlačiti prema mračnom lijevom kutu. Sve tri glave vidimo iz profila, a predstavljaju zimu u kojoj se sve vidi dublje i čini tamnije. Planet koji njime vlada je Saturn.
Jakov mlađi. U znaku je Vodenjaka. Ispruženom rukom nastoji dohvatiti Petra i smiriti njegov bijes. Drugom se rukom oslanja na Andriju koji predstavlja prošlost, iznenađenu i zatečenu događajima koje ne razumije. Prema Leonardovu kanonu, njime također vlada Saturn.
Bartolomej. On je posljednji lik. Njime vlada znak Ribe te jedan oblik Strijelca. Ustao je kao da se želi umiješati u nešto što bi se moglo pretvoriti u žestoku svađu, no njegov položaj ruku otkriva da je neodlučan te da će ostati tek promatrač događaja.
Iz grafičke raspodjele devet osnovnih brojeva koji oblikuju geometrijsku i prostornu kompoziciju slike, može se uočiti da je Leonardo poznavao Kabalu, a također i Pitagorinu Eneadu. Profesor Mario Bussageli govori kako je postizanje ove ezoterijske sinteze raznih srodnih disciplina moralo Leonardu predstavljati težak zadatak. Vjeruje se da je Isusovo lice slikao gotovo deset godina i da je napravio stotine skica. Profesor F. Berdini, naš glavni izvor, citira stranicu 157. kodeksa Windsor Anatomy koja već od prije nekoliko stoljeća priznaje da se u ovih dvanaest likova prepoznaju astrološke regije Ptolomejeve kozmografije.
Sam Leonardo u Anataomia venarum govori o odnosu makrokozmosa i mikrokozmosa te o Drvu života koje svemu daje oblik.
Leonardov nadljudski radni potencijal omogućio mu je da istovremeno sa stvaranjem ovog remek-djela stvori i mnoga druga važna i raznovrsna djela, ne prezirući pritom ni otčepljivanje cjevovoda u palači svoga zaštitnika. Prema tvrdnjama Merejkovskog, Leonardo je u svom vrtu imao s nekoliko ključeva zaključan i dobro skriven tajni laboratorij u kojem je radio na napravama za letenje, kao i na tajnovitom cjepivu za drveće, pri čemu je koristio igle slične današnjim hipodermičkim injekcijama s klipom i šupljom cjevčicom.
Korijeni Posljednje večere izviru iz prastarih vremena, iz Kulta stola koji predstavlja fizičko i duhovno hranjenje. Posljednja večera jest svevremensko djelo prožeto očaravajućom ljepotom, ali također i jedna od najvećih ezoterijskih sinteza naše zapadne civilizacije.

* * *

Jorge Angel Livraga. Profesor povijesti i povijesti umjetnosti. Član međunarodne akademije "Burckhard" u Švicarskoj. Akademski član međunarodnog Filo-bizanstkog Sveučilišta, doktor filozofije Astečke akademije za umjetnost, znanost i književnost.
Osnivač međunarodne organizacije Nova Akropola.

 

Članak preuzet iz časopisa Nova Akropola br. 23