Sandro Botticelli - Rađanje Venere

 

Najmilija kćer neba i valova

Prošlo je tisuću godina otkako nitko u Evropi nije vidio nešto poput toga: golotinju gotovo prirodne veličine, reprezentaciju gole žene, sliku savršenog tjelesnog sklada – Afrodita, grčka boginja ljepote i ljubavi, koju su Rimljani nazivali Venera, ponovno se rađa u renesansnoj Firenci. Uzdignuta iz valova, rođena na dahu vjetra, prilazi obali na školjci.
Ovu pagansku scenu naslikao je oko 1486. Firentinac Sandro Botticelli, pobožan kršćanin, čiji su se radovi koncentrirali uglavnom na zadovoljavanje ogromnih zahtjeva publike za pobožnim slikama: svetaca, Bogorodica nježnih crta lica i Svetoga Djeteta. Praktično sva umjetnost toga vremena je imala religijski sadržaj. Bilo je izračunato da je samo 13% umjetničkih djela imalo svjetovne teme, a većina od toga portreti.
Na vrhuncu svoje karijere, Botticelli, glasoviti slikar Bogorodica, odlučio je okrenuti svoju ruku prema nečemu novome: mitologijama baziranima na paganskoj tradiciji klasičnih mitova i legendi. Jedna od njih je i Rađanje Venere.
Jedinu golotinju u umjetnosti prije Botticellia je napravio također Firentinac Donatello – skulpturu brončanog Davida, 1430. Činjenica da se za pojavu Rađanja Venere trebalo čekati više od 50 godina svjedoči o trajnom efektu kršćanskog tabua protiv portretiranja golog ženskoga tijela. Jedino takvo predstavljanje je povremeno bila Eva s jabukom i zmijom.
Za razliku od tih teško stiliziranih gotičkih figura Eve, Botticellieva Venera je strpljiv produkt anatomskih studija, kao i umjetnikova privrženost klasičnim modelima. Utjecaj Grčke klasične skulpture je vidljiv na načinu na koji težina boginje leži na jednoj nozi, u atraktivnim crtama njezina kuka te u njezinoj čednoj gesti. Renesansni umjetnik je nacrtao njezine proporcije u sukladnosti s kanonom harmonije i idealne ljepote, koji su razvili umjetnici poput Poliklitusa i Praxitelesa. To uključuje mjere jednake udaljenosti između dojki, između pupka i grudi te između pupka i prepona. Kanon je pomogao u stvaranju nebrojenih golih statua, od klasične Grčke do figura na kasnim rimskim grobnicama. Međutim, kasnije je pao u ozloglašenost, a nakon nekog vremena i u zaborav, gdje je i ostao do njegova ponovna otkrivanja u Renesansi. Od tada neprestano utječe na naš ukus.

Gdje se božica ljubavi zadržava, ruže padaju s neba. Na mjestu gdje se njezino stopalo prvi put spustilo na zemlju – prema grčkome pjesniku Anakreonu – niknuo je prvi ružin grm. Blijede crvene ruže su također obmotane okolo struka djevojke koja čeka da primi Veneru na obali. Možda je ona jedna od triju Gracija, koje su u klasičnoj antici pripadale kao pratnja boginjama, ili možda jedna od tri Hore, boginja godišnjih doba. Anemona pod njenim nogama i njezina haljina urešena različakom sugerira kako je ona Hora proljeća – doba kada Venera obnavlja ljubav i ljepotu na zemlji poslije teške zime.
Rađanje Venere gotovo da bi mogla biti nazvana Primavera ili Proljeće, naslov jedne druge Botticellieve mitološke slike u Uffiziu. I tamo, (odjevena) Venera drži skup u dvorištu, okružena bogovima vjetra, djevojkama sa cvijećem i polugolim Gracijama.

Afroditu ili Veneru su Grci i Rimljani visoko cijenili. S trijumfom kršćanstva ona je pala u nemilost. Za vrijeme Srednjega vijeka ona je bila viđena kao inkarnacija grešne požude i nemoralnosti.
Zapisi govore kako je sredinom 14 st. u Firenci bio otkriven jedan antički kip Venere te postavljen na trg. Bio je hvaljen, no pojavom rata i razaranja upravo je on bio okrivljen za nesreću; jer kako su ljudi govorili "Idolatrija je zabranjena našom vjerom. Nema sumnje tko je kriv za našu nesreću." 1357. kip je razbijen na komadiće, a dijelovi zakopani diljem Firentinske provincije, u nadi kako će istu nesreću donijeti njihovim neprijateljima.
Kasnije je još jedan Venerin kip pronađen ispod Vile Brunelleschi. No on nije doživio sudbinu svoga prethodnika. Umorni od konvencija i propagande Srednjega vijeka, Firentinci su tražili novi model. Pronašli su ga u klasičnoj antici: pokret kojeg znamo kao Renesansa je započeo.
Nije poznato što je inspiriralo Botticellija, slikara druge generacije Renesansnih umjetnika, da naslika Rađanje Venere. On je neosporno bio upoznat s kolekcijom antiknog dragog kamenja obitelji Medici, koji je bio u obliku sirena i morskih boginja. Firentinski humanisti su baš u to vrijeme prevodili razna literarna djela antike, kao npr. Homerske himne: "Afrodita, prelijepa, kreposna, o njezinoj školjci ja pjevam… ona koja drži vlast nad oplahnutim morskim kruništima Cipra, gdje je vlažni dah Zefira nježno nosi… kako bi bila pozdravljena s radošću od Hore sa zlatnim dijademom…"

U ovoj Teogoniji, napisanoj u 8 st. pr. kr., Hesiod nam govori o Afroditi Anadiomeni – koja "se uzdiže iz voda": Za vrijeme bitke bogova, Kron pobjeđuje i kastrira svoga oca Urana, nebo; njegovo sjeme otječe u more, ujedinjenje vode i nebesa stvara božicu ljubavi. Tajna njezina rađanja se smatrala svetom misterijom i bila je povezana sa kultom, čiji se simboli pojavljuju na Botticellievoj slici. Stoga grimizni ogrtač, na obali spremno pripremljen za božicu, nema samo estetsku, nego i ritualnu funkciju. Njegovo prvo pojavljivanje je bilo na Grčkim urnama, gdje je simbolizirao granicu između dvije regije: i novo rođena djeca i mrtvi su umatani u tkaninu.
Za vrijeme Srednjega vijeka, tradicionalne atribucije Venere, njezine ruže na primjer, prenesene su na drugu dominantnu figuru, čija je uloga bila potpuno suprotstavljena: kršćanska Djevica Marija. Ovo je također slučaj i s njezinom školjkom. U poveznici s paganskim božicama, morska školjka, poput vode, je predstavljala plodnost. Njezina sličnost sa ženskim genitalnim organima napravilo ju je također simbolom senzualnog užitka i seksualnosti.

Ali kao kupola iznad Bogorodičine glave u Botticelliejevom oltaru Sv. Barnabe, također može simbolizirati i djevičanstvo: nekad se smatralo kako su razne vrste mekušaca oplođene rosom. Ambivalentnost simbola sugerira kako se dominantne mitske figure klasične Antike i Srednjega vijeka preklapaju. U svakom slučaju, Botticelli očito nije imao grižnju savjesti kod upotrebe istoga modela za oboje.


Homerova priča o Veneri spominje boga vjetra s napuhanim obrazima. Njegovo ime je Zefir, vjetar zapada, na čijem dahu proljeće dolazi na zemlju. Rimski pjesnik Ovidije nam govori o njegovoj družici Klori, čije su bijele noge i ruke obuhvatile Zefirovo smeđe tijelo: alegorija nam govori kako ju je zapadni vjetar , nakon što ju je silovao, učinio svojom suprugom, pretvarajući je u Floru, božicu cvijeća.
Gdje je Firentinski obrtnik i sin štavitelja kože Botticelli primio svoje obrazovanje o mitologiji? Opisivali su ga kako je u djetinjstvu bio boležljiv te je provodio mnogo vremena čitajući. Ali da li mu je kao šegrtu zlatara, a kasnije slikara, mogla biti predana tako dobra potkovanost s Ovidijem i Homerom, kao što je to bio slučaj kod nekih bogatijih Firentinskih trgovaca? Čini se malo vjerojatnim, ako bi sudili prema biblioteci koja je pripadala braći Maiano. Ti umjetnici su dolazili iz istoga grada, iste generacije i iste klase obrazovanja kao i Botticelli. Prema inventaru koji je sakupljen, 1498. oni su posjedovali svega 29 knjiga, pola od njih religijskih. Jedini klasični tekstovi su bili biografija Aleksandra i edicija Livyevih radova. Opseg Botticellieve biblioteke je najvjerojatnije bio usporedan.
"U potrebi da napravite povijesne slike," Renesansni arhitekt i povjesničar umjetnosti Leon Battista Alberti (1404-1472) preporučuje, "… pitajte prijatelje za savjet." Preko svoga susjeda, Giorgia Antonia Vespuccia, Botticelli je bio dobro povezan s intelektualnom elitom Firence: učenjaka koji su pod okriljem vladajućih Medicija sebi dali u zadatak ponovno otkrivanje klasične antike.
Botticelli je povremeno surađivao s humanistom i pjesnikom Angelom Polizianom. U nekim svojim pjesmama on je također opisivao Rađanje Venere, moguće je da su slikareve mitologije potpomognute Polizianovim stručnim savjetom.
Međutim, pretpostavlja se kako je Bitticellijev savjetnik bio filozof i Neoplatonist Marsilio Ficino (1433-1499). Ficinovo životno djelo je bilo pokušaj pomirenja klasične filozofije s kršćanstvom: nastao je jedinstveni spoj paganskih ideja i srednjovjekovne teologije. "Nebeskoj Veneri", kao takva suprotstavljena paganskoj zemaljski vezanoj božici, dana je visoko pozitivna uloga u Ficinovom sistemu: ona se zauzima za čovječanstvo, milosrđe i ljubav, a njezina ljepota vodi smrtnike u nebesa.
Ako kojim slučajem Poliziano ili Ficino nisu savjetovali umjetnika direktno, neosporno je da je Firentinsko društvo omogućilo umjetniku da prihvati drevna božanstva u svojim očima. Time je osiguralo revnome Firentinskom slikaru da 1486. može naslikati golu Veneru mirne savjesti bez straha kako bi njegovo djelo moglo biti "razbijeno u komade i zakopano".
Sa zadovoljstvom možemo promatrati prizor gracioznog kretanja odjeće na slici. Teoretičar Albertini savjetovao je slikarima da prikazuju lice Zefira kako kroz oblake puše te da se "odjeća graciozno leluja na povjetarcu". Botticelli je slijedio njegov savjet. U Rađanju Venere sve je u pokretu: valovi, grane narančinog stabla u pozadini, ruže koje lete prema zemlji, odjeća kod različitih figura. Također je to slučaj i kod kose figura: Albertini je zahtijevao da kosa bude prikazana u lebdećim uvojcima koji mogu formirati i prstenove, ili da bude uzburkana poput plamena koji se uzdiže prema nebu, ili pak isprepletena poput zmija.
Reprezentacija pokreta kao izražaja života i prirodne energije, kod otkrivenih rimskih statua i reljefa, uvelike je impresionirala umjetnike Renesanse.
Renesansa i Botticelli su nesumnjivo ponovno razotkrili ljepotu života i ljudskoga tijela, a slika ostaje kao jedno od najvećeg blaga Uffizija u Firenci.


Korištena literatura:
Rose-Marie & Rainer Hagen: What Great Paintings Say (Tachen, 2000)