Najmilija kćer neba i valova

rošlo je tisuću godina otkako nitko u Evropi nije vidio nešto poput toga: golotinju gotovo prirodne veličine, reprezentaciju gole žene, sliku savršenog tjelesnog sklada – Afrodita, grčka boginja ljepote i ljubavi, koju su Rimljani nazivali Venera, ponovno se rađa u renesansnoj Firenci. Uzdignuta iz valova, rođena na dahu vjetra, prilazi obali na školjci.
Ovu pagansku scenu naslikao je oko 1486. Firentinac Sandro Botticelli, pobožan kršćanin, čiji su se radovi koncentrirali uglavnom na zadovoljavanje ogromnih zahtjeva publike za pobožnim slikama: svetaca, Bogorodica nježnih crta lica i Svetoga Djeteta. Praktično sva umjetnost toga vremena je imala religijski sadržaj. Bilo je izračunato da je samo 13% umjetničkih djela imalo svjetovne teme, a većina od toga portreti.
Na vrhuncu svoje karijere, Botticelli, glasoviti slikar Bogorodica, odlučio je okrenuti svoju ruku prema nečemu novome: mitologijama baziranima na paganskoj tradiciji klasičnih mitova i legendi. Jedna od njih je i Rađanje Venere.
Jedinu golotinju u umjetnosti prije Botticellia je napravio također Firentinac Donatello – skulpturu brončanog Davida, 1430. Činjenica da se za pojavu Rađanja Venere trebalo čekati više od 50 godina svjedoči o trajnom efektu kršćanskog tabua protiv portretiranja golog ženskoga tijela. Jedino takvo predstavljanje je povremeno bila Eva s jabukom i zmijom.
Za razliku od tih teško stiliziranih gotičkih figura Eve, Botticellieva Venera je strpljiv produkt anatomskih studija, kao i umjetnikova privrženost klasičnim modelima. Utjecaj Grčke klasične skulpture je vidljiv na načinu na koji težina boginje leži na jednoj nozi, u atraktivnim crtama njezina kuka te u njezinoj čednoj gesti. Renesansni umjetnik je nacrtao njezine proporcije u sukladnosti s kanonom harmonije i idealne ljepote, koji su razvili umjetnici poput Poliklitusa i Praxitelesa. To uključuje mjere jednake udaljenosti između dojki, između pupka i grudi te između pupka i prepona. Kanon je pomogao u stvaranju nebrojenih golih statua, od klasične Grčke do figura na kasnim rimskim grobnicama. Međutim, kasnije je pao u ozloglašenost, a nakon nekog vremena i u zaborav, gdje je i ostao do njegova ponovna otkrivanja u Renesansi. Od tada neprestano utječe na naš ukus.

Gdje se božica ljubavi zadržava, ruže padaju s neba. Na mjestu gdje se njezino stopalo prvi put spustilo na zemlju – prema grčkome pjesniku Anakreonu – niknuo je prvi ružin grm. Blijede crvene ruže su također obmotane okolo struka djevojke koja čeka da primi Veneru na obali. Možda je ona jedna od triju Gracija, koje su u klasičnoj antici pripadale kao pratnja boginjama, ili možda jedna od tri Hore, boginja godišnjih doba. Anemona pod njenim nogama i njezina haljina urešena različakom sugerira kako je ona Hora proljeća – doba kada Venera obnavlja ljubav i ljepotu na zemlji poslije teške zime.
Rađanje Venere gotovo da bi mogla biti nazvana Primavera ili Proljeće, naslov jedne druge Botticellieve mitološke slike u Uffiziu. I tamo, (odjevena) Venera drži skup u dvorištu, okružena bogovima vjetra, djevojkama sa cvijećem i polugolim Gracijama.

Afroditu ili Veneru su Grci i Rimljani visoko cijenili. S trijumfom kršćanstva ona je pala u nemilost. Za vrijeme Srednjega vijeka ona je bila viđena kao inkarnacija grešne požude i nemoralnosti.
Zapisi govore kako je sredinom 14 st. u Firenci bio otkriven jedan antički kip Venere te postavljen na trg. Bio je hvaljen, no pojavom rata i razaranja upravo je on bio okrivljen za nesreću; jer kako su ljudi govorili "Idolatrija je zabranjena našom vjerom. Nema sumnje tko je kriv za našu nesreću." 1357. kip je razbijen na komadiće, a dijelovi zakopani diljem Firentinske provincije, u nadi kako će istu nesreću donijeti njihovim neprijateljima.
Kasnije je još jedan Venerin kip pronađen ispod Vile Brunelleschi. No on nije doživio sudbinu svoga prethodnika. Umorni od konvencija i propagande Srednjega vijeka, Firentinci su tražili novi model. Pronašli su ga u klasičnoj antici: pokret kojeg znamo kao Renesansa je započeo.
Nije poznato što je inspiriralo Botticellija, slikara druge generacije Renesansnih umjetnika, da naslika Rađanje Venere. On je neosporno bio upoznat s kolekcijom antiknog dragog kamenja obitelji Medici, koji je bio u obliku sirena i morskih boginja. Firentinski humanisti su baš u to vrijeme prevodili razna literarna djela antike, kao npr. Homerske himne: "Afrodita, prelijepa, kreposna, o njezinoj školjci ja pjevam… ona koja drži vlast nad oplahnutim morskim kruništima Cipra, gdje je vlažni dah Zefira nježno nosi… kako bi bila pozdravljena s radošću od Hore sa zlatnim dijademom…"