Iz knjige Umberto Eco, Foucaultovo njihalo, str. 202-215

Zbog jednostavne činjenice da oni mijenjaju i sakrivaju svoje ime, da lažu o svojoj dobi i da dolaze zbog svog pristupanja tako da ih se ne prepoznaje, nije logično da se može negirati kako oni nužno moraju stvarno postojati.
Heinrich Neuhaus, Pia et ultimissima admonestatio de Fratribus Rosae-Crucis

"To je nevjerojatna priča. Proglasi izlaze u vrijeme u kojem niču takvi tekstovi, a u svima se traži neka obnova, nekakav zlatni vijek, neka blažena zemlja duhovnosti. Netko prelistava magične tek­stove, netko se muči oko peći kako bi pripremio metale, netko pokušava vladati zvijezdama, netko razrađuje tajne abecede i univerzalne jezike. U Pragu, Rudolf II. pretvara svoj dvor u alke­mijski laboratorij, poziva Comeniusa i Johna Deeja, astrologa engleskog dvora koji je sve tajne kozmosa otkrio na nekoliko malih stranica jedne Monas Hierogliphica, kunem se da se tako zove, monas znači monade."

"Liječnik Rudolfa II. je onaj Michael Maier koji piše knjigu punu vidljivih i glazbenih simbola, Atalanta Fugiens, svečanost jaja filozofa, zmajeva koji si grizu rep, sfingi; ništa nije tako sjajno kao tajna šifra, sve je hijeroglif nečeg drugog. Shvaćaš li, Galilej baca kamenje s Tornja u Pizzi, Richelieu igra Monopoli s pola Europe, a ovdje svi kruže razrogačenih očiju kako bi pročitali znakove svijeta: lijepo vi to meni opisujete, ali osim padanja predmeta zbog gravitacije, ovdje ispod (štoviše, ovdje iznad) ima i nečeg drugog. Sad ću vam reći: abrakadabra. Torricelli je konstruirao barometar, a ovi su izvodili balete, igre vodom i vatromete u Hortus Palatinus u Heidelbergu. A tridesetogodišnji rat samo što nije izbio."
"Tko zna kako je bila vesela Majka Hrabrost."
"Pa čak se ni oni nisu uvijek veselili. Falački knez 1619. prihvaća krunu Češke, vjerujem kako je to učinio, jer je umirao od želje da vlada magičnim gradom Pragom, a umjesto toga godinu dana kasnije Habsburgovci ga okivaju na Bijeloj gori, u Pragu masakriraju protestante, Comenijusu zapale kuću, knjižnicu, ubiju mu ženu i sina, a on bježi s dvora na dvor ponavljajući kako je ideja Rosenkreuzera bila velika i puna nade."
"I on je siromašak, što bi ti htio, da se utješi barometrom? Oprosti samo na tren, znaš da mi žene ne shvaćamo odmah sve kao vi: tko je napisao proglase?"
"U tome i jest stvar, ne zna se. Dakle, u tom njemačkom okruženju postoje nevjerojatne osobe. Eto, Simon Studion koji piše Naometriju, okultni traktat o proporcijama Salomonova hrama, Heinrich Khunrath koji piše Amphitheatrum sapientiae aeternae, pun alegorija s hebrejskim alfabetima i kabalističkih pećina koje mora da su nadahnule autore Fame. Oni su vjerojatno prijatelji jednog od tih deset tisuća malih tajnih sastanaka utopista kršćanskog preporoda. Glas javnosti kaže kako je autor izvjesni Johann Valetin Andreae, koji će godinu kasnije objaviti Alkemijsko vjenčanje Christiana Rosencreutza, ali ga je napi­sao kao mlad, što znači da mu se ideja o Rosenkreuzerima du­go vremena motala po glavi. Ali oko njega su u Tübingenu bili drugi zanesenjaci, sanjali su republiku Cristianopola, i možda su se svi udružili. Ali čini se da su to napravili za šalu, za igru, nisu nikako namjeravali stvoriti urnebes koji su stvorili. Andreae će zatim provesti cijeli život zaklinjući se da proglase nije on napisao, kako je to ipak bilo lusus, ludibrium, studentska šala, popravlja si akademsku reputaciju, naljutio se, kaže da su Rosenkreuzeri, ako i jesu postojali, svi bili varalice. Ali ništa. Čim proglasi izađu, čini se kao da ljudi nisu ništa drugo ni očekivali. Učenjaci iz cijele Europe uistinu pišu Ružinom križu, a budući da ne znaju gdje će ih naći, šalju otvorena pisma, brošure, tiskane knjige. Maier odmah iste godine objavljuje Arcana arcanissima gdje ne imenuje Rosenkreuzere, ali su svi uvjereni kako govori o njima i da o tome zna više nego što želi reći. Neki se hvale, kažu da su Famu pročitali već u rukopisu. Ja ne mislim kako je u ono doba bila mala stvar pripremiti knjigu, pogotovo s gravurama, ali Robert Fludd 1616. (piše u Engleskoj, a tiska u Leidenu, uračunava čak i vrijeme putovanja zbog korekture) stavlja u optjecaj jednu Apologia compendiaria Fraternitatem de Rosae Cruce suspicionis et infamiis maculis aspersam, veritatem quasi Fluctibus abluens et abstergens, kako bi obranio Rosenkreuzere i oslobodio ih sumnji, "mrlja" kojima su bili nagrađeni - a to znači da je već bjesnila rasprava između Češke, Njemačke, Engleske, Nizozemske, a sve to s glasnicima na konju i putujućim učenjacima."
"A Rosenkreuzeri?"
"Grobna tišina. Post centoventi annos patebo, ništa. Promatraju iz praznine svoga dvorca. Vjerujem kako upravo njihova tišina uzbuđuje duhove. Ako ne odgovaraju, znači da uistinu jesu tamo. Godine 1617. Fludd piše Tractatus apologeticus integritatem societatis de Rosea Cruce defendens, a u jednom De Naturae Secretis iz 1618. govori se kako je stigao trenutak da se otkrije tajna Rosenkreuzera."
"I otkrivaju li je?"
"Ne, naravno. Kompliciraju je. Jer otkrivaju da ako se od 1618 oduzme 188 godina koje su Rosenkreuzeri obećali, dobiva se 1430, stoje godina u kojoj je utemeljen Red Zlatnog runa."
"A kakve to ima veze?"
"Ne razumijem tih 188 godina, jer bi ih trebalo biti 120, ali kada želiš raditi mistična oduzimanja i zbrajanja, račun je uvijek točan. Što se tiče Zlatnog runa, to je Zlatno runo Argonauta, a iz sigurnog sam izvora saznao da ima neke veze sa Svetim Graalom, pa dakle, ako mi dopuštaš, i s templarima. Ali to nije sve. Između 1617. i 1619. Fludd, koji je očigledno objavljivao više od Barbare Cartland, daje u tisak druge četiri knjige, među kojima svoju Utriusque cosmi historia, nešto kao kratke bilješke o svemiru, sve ilustrirane ružom i križem. Maier se odlučio, nakon što je odbacio oklijevanje i bojazni, i objavio je svoj Silentium post clamores gdje tvrdi da bratstvo postoji, ne samo povezano sa Zlatnim runom, nego i s Redom Podvezice. Međutim, on je previše skromna osoba da bi bio prihvaćen. Zamisli europske učenjake. Ako ne primaju čak ni Maiera, riječ je o uistinu izuzetnoj stvari. I zato sve osrednje osobe izrađuju lažne dokumente kako bi bili primljeni. Svi kažu kako Rosenkreuzeri postoje, svi priznaju da ih nikada nisu vidjeli, svi pišu kao da ugovaraju sastanak kako bi izmolili prijem, a nitko nije tako bezočan da kaže ja sam taj; neki kažu da red ne postoji jer nisu s njima stupili u dodir, a drugi kažu da postoji upravo zato da bi netko s njima stupio u dodir."
"A Rosenkreuzeri šute?" "Kao ribe."

"U međuvremenu započinje tridesetogodišnji rat i Johann Valentin Andreae piše Turris Babel u kojem obećava kako će unutar godine dana Antikrist biti poražen, dok izvjesni Ireneus Agnostus piše Tintinnabulum sophorum..."
"... iz kojeg ne razumijem ni riječi, ali je sigurno da Campanella ili netko tko u njegovo ime posreduje u djelu Španjolska monarhija, tvrdi kako je cijela ta rosenkreuzerska stvar zabava izopačenih umova... A potom dosta, između 1621. i 1623. svi prestaju."
"Samo tako?"
"Samo tako. Umorili su se. Kao i Beatlesi. Ali samo u Njemačkoj. Jer to izgleda kao priča o otrovnom oblaku. Premješta se u Francusku. Jednog lijepog jutra 1623. na pariškim se zidovima pojavljuju proglasi Rosenkreuzera koji obavještavaju dobre građane da su se izaslanici glavnog vijeća bratstva preselili ovdje i spremni su otvoriti upise. Ali, prema jednoj drugoj verziji proglasi vrlo jasno kažu kako je riječ o trideset šest nevidljivih, raspršenih po svijetu u skupinama po šest, koji imaju moć da svoje pristaše učine nevidljivima..."

"A zatim se iz toga rađa kolektivno ludilo, netko ih brani, netko ih želi upoznati, netko ih optužuje za satanizam, alkemiju i herezu, s Astartom koja pomaže kako bi ih učinila bogatima, moćnima, sposobnima da se leteći premjeste s jednog mjesta na drugo, ukratko, skandal dana."
"Lukavci, ti Rosenkreuzeri. Nema ničeg boljeg od lansiranja u Parizu kako bi se ušlo u modu."
"Čini se da imaš pravo, jer slušaj što se događa, majko moja kakvog li vremena. Descartes je, upravo on, prethodnih godina bio u Njemačkoj i tražio ih je, ali njegov biograf kaže da ih nije našao, jer su se, što nam je poznato, lažno predstavljali. Kad se vraćao u Pariz, nakon pojave proglasa, shvatio je da ga svi smatraju Rosenkreuzerom. S obzirom na situaciju, zbog toga nije bio na dobru glasu i uznemirivao je čak i svog prijatelja Mersennea, koji je već grmio protiv Rosenkreuzera smatrajući ih nitkovima, prevratnicima, vračevima, kabalistima, spremnima širiti izopačene doktrine. I što tada radi tvoj Descartes? Pokazuje se svuda naokolo, gdje god može. A budući da ga svi vide i to se ne može poreći, to je znak da nije nevidljiv, dakle nije Rosenkreuzer."
"I to mi je neka metoda."
"Naravno, nije dovoljno samo poricati. Onako kako su postavili stvari, ako netko stane pred tebe i kaže ti dobra večer, ja sam Rosenkreuzer, to je znak da on to nije. Rosenkreuzer koji poštuje sam sebe to ne kaže. Štoviše, poriče to u sav glas."
"Ali, ne može se reći kako onaj tko tvrdi da nije Rosenkreuzer to u stvari jest, jer ako ja kažem da to nisam, ne znači da to jesam."
"Međutim, poricanje toga već je sumnjiv znak."
"Ne. Jer što radi Rosenkreuzer kad shvati kako ljudi ne vjeruju onome tko kaže da to jest, a sumnjaju u onoga tko kaže da to nije? Počinje govoriti da on to jest, kako bi uvjerio ljude da to nije."
"Do bijesa. Dakle od sada nadalje lažu svi oni koji kažu da jesu Rosenkreuzeri, pa dakle to stvarno jesu! Ah, ne, ne upadajmo u njihovu klopku. Oni imaju posvuda špijune, čak i pod ovim krevetom i sad već znaju da mi znamo. Dakle, kažu da to nisu."

"Za kraj opći raspad. Svih Rosenkreuzera. Godine 1627. pojavljuje se Baconova Nova Atlantida i čitatelji misle kako on govori o zemlji Rosenkreuzera iako ih nikada ne spominje. Jadni Johann Valentin Andreae umire i dalje krivo se zaklinjući da ili to nije bio on, ili ako jest bio on, to je rekao zbog šale, ali sad je stvar gotova. Koristeći se činjenicom da nisu tamo, Rosenkreuzeri su posvuda."
"Kao Bog."
"Sad si mi dala misliti... Pogledajmo, Matej, Luka, Marko i Ivan su družina besposličara koji se negdje sastaju i odlučuju napraviti natjecanje, izmišljaju jedan lik, određuju neke osnovne činjenice, i razilaze se, a što se ostalog tiče svatko može raditi po svom, a kasnije će se vidjeti tko je bolje učinio. Zatim četiri priče završavaju u rukama prijatelja koji počinju mudrovati; Matej je dovoljno realist, ali previše ustrajava na toj stvari s mesijom, Marko nije loš, ali je pomalo nesređen, Luka je elegantan, to treba priznati, Ivan pretjeruje s filozofijom... ali sve u svemu knjige se sviđaju, kruže iz ruke u ruku, a kad četvorica shvate što se događa prekasno je, Pavao je već susreo Isusa na putu za Damask, Plinije započinje svoje istraživanje po nalogu zabrinutog cara, legija apokrifa se pretvara da i oni to već dugo znaju... toi, apocryphe lecteur, mon semblable, monfrere... Petar se zanio, sve ozbiljno shvaća, Ivan prijeti da će reći istinu, Petar i Pavao ga daju uhititi, okivaju ga lancima na otoku Patmosu i jadniku se počinje pričinjati, vidi skakavce na naslonu kreveta, ušutkajte te trube, odakle dolazi sva ta krv... A drugi govore daje pijanac, da je to ateroskleroza... A što da je stvarno tako bilo?"
"Bilo je tako. Pročitaj Feuerbacha umjesto tih tvojih knjižurina."

Vjerojatno je većina tobožnjih članova Ružinog križa, obično smatranih takvima, u stvarnosti bila skupina Rosenkreuzera... Štoviše sigurno je da to uopće nisu bili, zbog jednostavne činjenice da jesu bili dijelom tih udruženja, što može izgledati paradoksalno i na prvi pogled proturječno, ali je ipak lako shvatljivo...
Rene Guenon, Apergu sur l'initiation

Jednoga dana sam u nekom ilustriranom časopisu vidio da u gradu postoji Stari i prihvaćeni red Rosenkreuzera. Predložio sam Ampari da odemo pogledati, i ona me je, iako nerado, pratila.
Sjedište je bilo u jednoj sporednoj ulici, izvana je bio izlog s gipsanim kipićima koji su reproducirali Keopsa, Nefertiti, Sfingu.
Plenarna sjednica upravo tog poslijepodneva: "Rosenkreuzeri i umbanda". Govornik, izvjesni profesor Bramanti, referent Reda u Europi, Tajni vitez Velikog Priorata In Partibus di Rodi, Malta i Tessalonica.
Odlučili smo ući. Prostorija je bila prilično loše uređena, ukrašena tantričkim minijaturama koje su prikazivale zmiju Kundalini, onu koju su templari htjeli ponovno probuditi poljupcem u stražnjicu. Rekao sam sebi da naposljetku nije vrijedilo truda prijeći Atlantik kako bih otkrio novi svijet, budući da sam iste stvari mogao otkriti u sjedištu Picatrixa.
Za stolom prekrivenim crvenom tkaninom, a pred prilično rijetkom i dremljivom publikom, sjedio je Bramanti, krupni gospodin koji bi se, da nije bilo njegove golemosti, mogao proglasiti tapirom. Već je počeo govoriti, uravnoteženom retorikom, ali ne odavno, jer se upravo bavio Rosenkreuzerima u vrijeme osamnaeste dinastije, pod vladavinom Amozisa I.
Četiri Skrivena Gospodara bdjela su nad evolucijom rase koja je dvadeset pet tisuća godina prije osnivanja Tebe prouzročila civilizaciju Sahare. Faraon Amozis, pod njihovim utjecajem, osnovao je Veliko bijelo bratstvo, čuvara one prediluvijalne mudrosti koju su Egipćani vrlo dobro poznavali. Bramanti je tvrdio da ima dokumente (naravno nedostupne svjetovnjacima) koji potječu od mudraca iz hrama u Karnaku i njihovih tajnih arhiva. Simbol ruže i križa kasnije je smislio faraon Ehnaton. Postoji netko tko ima rukopis na papirusu, rekao je Bramanti, ali nemojte me pitati tko.
Unutar Velikog bijelog bratstva razvili su se Hermes Trismegistos, čiji je utjecaj na talijansku renesansu bio jednako toliko neosporan kao onaj kasniji na Gnoze iz Princetona, Homera, Druide iz Galije, Salomona, Solona, Pitagoru, Plotina, esene, terapeute, Ivana iz Arimateje koji je donio Graal u Europu, Alkuina, kralja Dagoberta, svetog Tomu, Bacona, Shakespearea, Spinozu, Jakoba Boehmea, Debussva i Einsteina. Amparo mi šapne kako joj se čini da nedostaju samo Neron, Cambronne, Jeronim, Pancho Villa i Buster Keaton.

Što se tiče utjecaja izvornih Rosenkreuzera na kršćanstvo, Bramanti je upozorio one koji se još nisu bili usredotočili na tu temu, kako nije slučajno što legenda kaže da je Krist umro na križu.
Mudraci Velikog bijelog bratstva bili su oni isti koji su utemeljili prvu masonsku ložu u doba kralja Salomona. Da je Dante bio Rosenkreuzer i mason - kao uostalom i sveti Toma, jasnim je slovima bilo napisano u njegovu djelu. U 24. i 25. pjevanju Raja nalaze se trostruki poljubac princa Rosenkreuzera, pelikan, bijele tunike, one iste kakve su imali časne starine Apokalipse i tri teološke vrline masonskih poglavlja (Vjera, Nada i Milosrđe). Zapravo je simbolični cvijet Ružinog križa (bijela ruža iz 30. i 31. pjevanja) usvojila crkva u Rimu kao lik Majke Spasiteljeve - i eto otkuda Rosa Mystica iz litanija.
To što su Rosenkreuzeri prošli kroz srednjovjekovna stoljeća bilo je poznato ne samo iz njihovog prodora među templare, nego i iz mnogo jasnijih dokumenata. Bramanti je navodio nekog Kiesewettera koji je na kraju prošlog stoljeća dokazao da su Rosenkreuzeri u srednjem vijeku napravili četiri kvintala zlata za princa izbornika Saske, a dokaz za to je dostupan na točno naznačenoj stranici Theatrum Chemicum objavljenog u Strasburgu 1613. Međutim, malobrojni su primijetili vezu s templarima u legendi o Wilhelmu Tellu: Tell reže svoju strijelu od jedne grane imele, biljke arijske mitologije i pogađa jabuku, simbol trećeg oka koje je pobudila zmija Kundalini - a zna se da su Arijevci došli iz Indije, u kojoj se kasnije sakrivaju Rosenkreuzeri kad su napustili Njemačku.

Što se pak tiče raznih pokreta koji si umišljaju kako su nanovo povezani, iako uz mnoge djetinjarije, s Velikim bijelim bratstvom, Bramanti je priznavao kao prilično ortodoksno Rosenkreuzersko bratstvo Maxa Heindela, ali samo zato jer se u tom okruženju razvio Alain Kardec. Svi znaju daje Kardec bio otac spiritizma i da se iz njegove teozofije, koja ispituje vezu s dušama pokojnih, razvila umbanda spiritualnost, slava vrlo plemenitog Brazila. U toj teozofiji je Aum Bhandà, sanskrtski izraz koji određuje božansko načelo i izvor života.
Korijen je Aum ili Um, što je budistički Om, a to je ime Boga na Adamovom jeziku. Um je slog koji se, ako se izgovori na pravi način, pretvara u snažnu mantru i izaziva fluidna strujanja sklada u psihi preko siakre ili frontalnog pleksusa.
"A što je frontalni pleksus?" upita Amparo. "Neizlječiva bolest?"

Bramanti je objasnio kako treba razlikovati između pravih Rosenkreuzera, nasljednika Velikog bijelog bratstva, očigledno tajnih, poput Starog i prihvaćenog reda kojega on nedostojno predstavlja i "rosicruciana", to jest onog tko se iz razloga osobnog interesa nadahnjuje na mističnom ružinom križu, a da na to nema pravo. Preporučio je publici da ne vjeruju nijednom rosicrucianu koji se proglašava Rosenkreuzerom.
Amparo primijeti kako je svaki Rosenkreuzer rosicruciano za onog drugog.
Jedan nepromišljenko iz publike ustane i upita Bramantija zbog čega uopće njegov red uobražava daje autentičan, budući da krši pravilo šutnje, karakteristično za svakog pristašu Velikog bijelog bratstva.
Bramanti ustane i reče: "Nisam znao da su se i ovamo infiltrirali provokatori koje plaća ateistički materijalizam. Pod tim uvjetima više ne govorim." I izađe, s određenim dostojanstvom.

Valentiniani... ni o čemu ne brinu više nego o tome da sakriju ono što izjavljuju: ako inače izjavljuju, oni koji sakrivaju... Ako pitaš s poštenom namjerom, ukočenog lica, podignute obrve – uzvišeno – nedokučivo je – kažu. Ako suptilno ispituješ, potvrđuju dvojezičnim dvosmislenostima zajedničku vjeru. Ako pokažeš da znaš, poriču da išta razumiju... Posjeduju vještinu kojom prije uvjeravaju nego kazuju.
Tertulliano, Adversus Valentiniano

"Rosenkreuzeri, sada? Vaša je želja za znanjem nezasitna, prijatelju moj. Ali ne slušajte te budale. Svi govore o neospornim dokumentima, ali ih nikada nitko nije pokazao. Tog Bramantija poznajem. Živi u Milanu, ali putuje svijetom šireći svoju riječ. Bezazlen je, ali još vjeruje u Keisewettera. Legije rosencreuzera se oslanjaju na tu stranicu Theatrum Chemicum-a. Ali ako je kreneš konzultirati - a skromno mogu reći daje dio moje male milanske biblioteke - navoda nema."
"Šaljivčina je taj gospodin Keisewetter."
"Vrlo citiran. I okultisti iz devetnaestoga stoljeća bili su žrtve duha pozitivizma: stvar je istinita samo ako se može dokazati. Pogledajte raspravu o Corpus Hermeticumu. Kada je u petnaestome stoljeću dokument unesen u Europu, Pico della Mirando-la, Ficino i mnoge druge osobe velikog znanja uvidjele su istinu: to je moralo biti djelo vrlo stare mudrosti, prije Egipćana, prije samog Mojsija, jer su se tamo već nalazile ideje koje će kasnije izreći Platon i Isus."
"Kako kasnije? To su isti argumenti koje je Bramanti naveo da dokaže kako je Dante mason. Ako Corpus ponavlja Platonove i Isusove ideje, znači daje bio napisan nakon njih!"
"Vidite? Čak i vi. A to je zapravo bio dokaz modernih filologa, koji su tome dodali i nejasne lingvističke analize kako bi pokazali daje Corpus napisan između drugog i trećeg stoljeća našeg doba. To je kao da kažeš da je Kasandra rođena nakon Homera, jer je već znala da će Troja biti uništena.
Prostodušnost okultista devetnaestoga stoljeća i onih iz našeg vremena je u dokazivanju istine metodama znanstvene laži. Ne treba rasuđivati prema logici vremena nego prema logici Tradicije. Sva se vremena međusobno simboliziraju pa stoga nevidljivi Templ Rosenkreuzera postoji i postojao je u svim vremenima, neovisno o tokovima povijesti, o vašoj povijesti. Vrijeme konačnog otkrića nije vrijeme satova. Njegove se veze uspostavljaju u vremenu 'fine povijesti', gdje je prije i poslije znanosti gotovo nevažno."

"Ali sve u svemu, svi oni koji podupiru vječnost Rosenkreuzera..."
"Znanstvene šaljivčine, jer pokušavaju dokazati ono što se naprotiv mora znati bez dokazivanja. Vjerujete li da vjernici koje ćemo vidjeti sutra navečer znaju ili su u stanju dokazati sve ono što im je rekao Kardec? Znaju jer su voljni znati. Da smo svi sačuvali tu osjetljivost prema tajni, bili bismo zaslijepljeni otkrićima. Nije neophodno htjeti, dovoljno je biti otvoren."
"Ali jednom riječju, i oprostite mi ako sam banalan. Rosenkreuzeri postoje ili ne?"
"Što znači postojati?"
"Recite vi."
"Veliko bijelo bratstvo, zovite ih Rosenkreuzeri, zovite ih duhovno viteštvo čije su povremeno utjelovljenje templari, je kohorta mudraca, malobrojnih, vrlo malog broja odabranih, koja putuje poviješću čovječanstva kako bi sačuvala jezgru vječne mudrosti. Povijest se ne razvija slučajno. Ona je djelo Gospodara Svijeta kojima ništa ne izmiče. Naravno, Gospodari Svijeta se brane pomoću tajne. I zato svaki put kada naiđete na nekoga tko se izdaje za Gospodara ili Rosenkreuzera, ili Templara, on će lagati. Njih treba potražiti drugdje."
"Dakle, ta se priča nastavlja u beskraj?"
"Tako je. I to je lukavstvo Gospodara."
"Ali što oni žele da ljudi znaju?"
"Da postoji tajna. Inače zašto živjeti, kad bi sve bilo onakvo kakvim se čini?"
"A što je tajna?"
"Ono što religijske objave nisu znale reći. Tajna je s one strane."