Ruža, Masoni, Martinisti

by Sar Helion

Kada počnemo pisati ili razgovarati o manifestacijama tajnih ili tajanstvenih društava i njihovog utjecaja na okolinu, dolazimo zapravo do nezahvalne pozicije jer su takva društva često obavijena tajnama. Slijed događaja nije ispravno dokumentiran, a priče koje se ispredaju ponekad poprimaju fantastične sadržaje. Zadnje veliko djelo na tu temu napisao je Umberto Eco, i to zavivši ga u oblik romana pod nazivom Foucaultovo klatno.

U ovome članku objasnit ću 3 najutjecajnije misterijske tradicije na zapadu iz kojih su onda proistekle nebrojene imitacije. Pokušati ću slijediti kontekst prema mojim najboljim tajnim i javnim istraživanjima te slijed činjenica iz najkvalitetnijih dostupnih izvora.

Ruža i Križ


Naslovnica Fame i Confessio iz 1615. godine, Durch Andream Hünefeldt, edicija Gedruckt zu Dantzigk
Fenomen Ruže i Križa prvi se put pojavljuje u javnosti objavom dvaju manifesta pod nazivima Fama Fraternitatis i Confessio Fraternitatis, u Kasselu 1614. i 1615. godine. Manifesti najavljuju generalnu reformaciju cijele Europe i upućena je svim staležima i ljudima dobre volje. U proglasima opisuju nastanak tajnoga bratstva koje svoja učenja baštini iz drevnih izvora koja uključuju medicinu, matematiku, magiju i kabalu. Također su pozivali na pobunu protiv Crkve i Pape, ali ne i protiv vjere u Krista. Jednostavnim rječnikom, poručili su da je mučenja i ubijanja ljudi zbog i u ime vjere bilo dosta te da je potrebna svekolika reformacija srži društvenog poretka u cjelini. Manifesti su postigli velik uspjeh i raširili se Europom poput plamena. Inkvizicija, koja je u to vrijeme imala ultimativnu moć, očajno je tragala za sastavljačima manifesta ne bi li ih javno pogubila i okončala tu neugodnu dramu. Danas se postavlja pitanje da li je bratstvo RC uopće postojalo ili je sve bilo samo očajnički pokušaj igre male skupine akademika. Notar Adam Haselmaier koji je prvi objavio Famu, a dobio ju je u rukopisu, posvetio je 20 godina traganju za tajanstvenim bratstvom diljem Europe. Međutim, nije našao apsolutno ništa! Nikakav trag, nagovještaj ili ikakvu poveznicu s time da je takva grupa ljudi postojala. No ono što je uspio jest završiti u inkvizicijskoj tamnici, iz koje je za koju godinu, na sreću, pušten.
Iz tog razdoblja imamo samo par djela koji bi mogli biti povezani s Ružom i Križem, a samim time i dokaz da je pokret ipak postojao. To su knjižica simbola Amfiteatar vječno mudrih Heinricha Khunratha iz 1595., De Magia Giordana Bruna 1590. te Nova Atlantida Francisa Bacona iz 1624. godine, premda je u svim tim djelima pokret indirektno naveden i mora se čitati između redaka.
No što god mi danas smatrali o samom nastanku pokreta, činjenica jest da je uslijedila religijska transformacija Katoličke crkve, a zbog pokreta protestantizma Crkva je izgubila svoju svemoćnu poziciju diktata apsolutno svega u životu maloga čovjeka. Zanimljiva je činjenica da je Martin Luther za svoj pečat koristio simbol Ruže sa srcem i Križem u sredini. Je li to slučajnost?
Godinu dana nakon Confessio, 1616. godine nastaje treći spis Ruže i Križa, pod nazivom Kemijska svadba Kristijana Rozenkrojca, napisao ga

Figura Cabalistica, Tajni simboli Ruže i Križa 16. i 17. stoljeća
je njemački teolog Johan Valentin Andrea. Međutim, današnje mišljenje svih povjesničara koji proučavaju ovaj pokret je da to nije autentični dokument i da nije povezan s izvorom, budući da uvelike odudara u stilu, snazi i poruci od prva dva manifesta. Osobno bih se u potpunosti složio s ovakvom tvrdnjom. Posebno zato što novija istraživanja ukazuju na to da je Svadba potpuni plagijat teksta Hypnerotomachia Poliphili koju je u Veneciji izdao Aldo Manuzio 1499. godine, a cijeli je slučaj vezan za akademije pod zaštitom porodice De Medici. Iako je nakon 1650. godine objavljeno na stotine knjiga, pamfleta i drugih tiskanica u vezi s bratstvom RC, ništa se od toga ne uzima kao autentično, jer u odnosu na manifeste i 3 gornja autora, ovo ostalo se sve čini kao dječja igračka. Ja neću ovdje ulaziti u porijeklo same mitske figure Kristijana Rozenkrojca i njegovog pravog identiteta monaha Germelshausena, jer bi nas to odvelo u nepotrebnu širinu. Uglavnom, nakon Manifesta bratstvo i njegova učenja kao da su nestala s pozornice realnog svijeta - ili možda nisu nikada ni postojala?
Kako to obično biva, sudbina svijeta je nepredvidljiva pa se tako niotkuda, 144 godina nakon pojave Fame, oko 1758. godine u Njemačkoj pojavljuje oblik slobodnozidarskog reda nazvan "Gold und Rosenkreuz", koji dvadesetak godina kasnije objavljuje knjigu - kompedij pod nazivom Tajni simboli Ruže i Križa 16. i 17. stoljeća. Knjiga je to koja se u
Slijepa greška, pohlepno vrijeme, nepovoljna sreća, gluha zavist, podlo ludilo, ljubomorna nepravda, surovo srce, izopačen duh, umobolna drskost neće biti dovoljne da zamagle zrak preda mnom, neće postaviti veo ispred mojih očiju, nikada me neće smesti da kontempliram moje prekrasno Sunce. ~ Giordano Bruno, filozof i rozenkrojcer
potpunosti može smatrati autentičnim djelom stvarnih učenja Ruže i koje uvelike podsjeća na Kunratha, ali na nov način. Iako je Red imao dosta veliku popularnost među slobodnim zidrima onoga vremena, a član mu je bio i pruski kralj Frederick William II., ipak je polako nestajao te se ugasio. Red "Zlato i Ružin križ" dao je snažan zamah stvaranju i potpunom reaktiviranju mnogih ezoternih pokreta, hm, pogađate, 144 godine kasnije. "Zlatna Zora", "Societas Rosicruciana in Anglia" i "Azijatsko Bratstvo", svi su oni njegova djeca. Otprilike u isto vrijeme kad su se oni pojavili u Engleskoj, na jugu Francuske se početkom 20. stoljeća dešava još zanimljivija stvar. Potpuni preporod redova Ruže i Križa pod zapovjednom palicom Joséphina Péladana, De Guaite i Papusa. Primjetna je velika razlika u pristupu učenju i operativnosti engleskih i francuskih linija. Dok su njemački "Gold und Rosenkreuz" i njegovi nasljednici stavljali naglasak na magijski pristup teurgije i tzv. Nebesku magiju, francuski su redovi imali pristup mistične meditacije i simbolizma. No treba imati na umu da "Gold und Rosenkreuz" pripada staroj epohi RC linija, dok su Francuzi reaktivirali RC na novi način za epohu koja dolazi. Slijedom toka od 144 godine možemo očekivati sljedeći jaki utjecaj Ruže i Križa oko 2046. godine. Zanimljivo je da je to godina oko koje bi se trebao desiti i jači udar meteorita, kako je to prorekao mistik Simon Studion s kraja 16 st. Slučajnost, alegorija ili novi misterij?
Francuski pokret RC donio je razvoj umjetnosti, kulture i utjecao je na mnoge duhovne pokrete onoga doba. Kasnije se pretopio u FUDOSI, najmoćniju federaciju inicijacijskih redova koja je ikada postojala na tlu Europe, kojoj je zadatak bio očuvati sveta misterijska učenja i suprotstaviti se tami Hitlerovog okultnog režima. No to je već tema za neku drugu prigodu. Priča o Ruži i Križu najvjerojatnije bi ostala samo mit s modernim imitacijskim predznakom da nije bilo drugog tajanstvenog bratstva... Bratstva Slobodnih Zidara.

Slobodni zidari


Stari grb velike lože Engleske
Nastanak i vremensko razdoblje "najstarijeg bratstva", kako se njegovi pripadnici nazivaju, također nisu pouzdano utvrđeni. No ono što se uzima kao godina njihova ustoličenog organiziranog nastanka je 24. lipnja 1717. godine, dan kada je osnovana Ujedinjena Loža Engleske. Povjesničari koji proučavaju ovu pojavu kažu da je slobodno zidarstvo nastalo iz bratovština kamenorezaca koje datiraju već od 12. stoljeća, a koje su diljem Europe gradile velebne dvorce, palače i katedrale. Znanje geometrije, rezanja i obrade kamena bilo je strogo čuvana tajna u tim cehovskim udruženjima. Ti oblici tajnovitosti kasnije su se preslikali iz operativnih kamenorezaca u spekulativno slobodno zidarstvo, gdje se koriste simboli drevnih zanatlija, zahvati i tajne lozinke. Tadašnje slobodno zidarstvo organizirano u lože, izgubivši svoju operativnu upotrebu, izgradilo je sustav visokih moralnih vrijednosti, koje kroz simboliku rituala uči i oplemenjuje osobu kako bi postala bolji čovjek i djelovala pozitivno u društvu. Međutim, sada cijela priča postaje zanimljiva.
Prijelaz iz operativnog u spekulativno Zidarstvo ponukao je mnoge članove bratstva na istraživanje pitanja: kako se to desilo? Profesor Tobias Churton s Fakulteta u Exeteru u Engleskoj, dr. Christopher McIntosh i Kirk MacNulty, sva trojica ugledni članovi engleskih Slobodnih zidara, neovisno su jedan od drugog došli do činjenice da su učenja Ruže i Križa, kao i dijelovi antičke filozofije uvelike utjecali na simboliku rituala spekulativnog slobodnog zidarstva. Također su mu dala smjernice i patos, koje je zidarstvo zadržalo u gotovo neizmijenjenom obliku sve do danas. Dvije bitne osobe toga razdoblja bila su glavna poveznica između Ruže i Zidara; Elias Ashmole, antikvar, političar i suosnivač "Kraljevskog društva" te Sir Robert Moray, državnik, diplomat te suosnivač istog društva. Obojica su pripadala bratstvu Ruže i Križa, što se kod Roberta Moraya može vidjeti i po njegovu pečatu, ali su također obojica sudjelovala u osnivanju prvih slobodnozidarskih loža u Engleskoj od 1650. godine nadalje.
Nakon što se uobličio tzv. Škotski ritual iz starih francuskih rituala, gdje nalazimo na 18. stupnju inicijaciju u Viteza Ruže i Križa te nosioca znamena pelikana, Ruža dobiva svoju ultimativnu potvrdu autentičnosti i postojanja.
Ja nemam pravo, riječju ili djelom, poniziti drugo ljudsko biće u njegovim očima. Nije važno ono što ja mislim o njemu, nego ono što on misli o sebi. Potkopati samopouzdanje drugog čovjeka je grijeh. ~ Antoine de Saint-Exupery, pisac i slobodni zidar
Jer sada to više nije bila spekulativna okultna skupina koja je ili nije utjecala na nastanak reformacije, koja ima ili nema organizaciju i učenja, već je postala, u svom dijelu, sastavni dio vrlo organizirane skupine ozbiljnih ljudi na dobrome glasu.
Završni touché svim progoniteljima i protureformistima.
Zidarstvo se Europom i svijetom proširilo poput uragana, a njegovo poticanje učenja, školstva, znanosti, čovjekoljublja u svemu što je dotaklo, imalo je kao nuspojavu gašenje inkvizicijskih lomača i potpuno odjeljivanje Crkve od države. Iako zidarstvo nikada nije imalo program potiranja religije, vjere ili Crkve, budući da su i njihovi sami članovi vjernici i to svih religija, gubitak moći Crkve na državu jednostavno se samo desio. Od tada je zidarstvo došlo na crnu listu raznih kršćanskih organizacija i desničarskih političkih skupina, koje karakteriziraju zidarstvo kao sotonistički kult, dok najnovije tvorbe Davida Ickea tvrde kako iza te organizacije stoje izvanzemaljski zli gušteri. Budući da je fraza "sotonizam" postala otrcana, trebalo je izmisliti nešto novo.
Katolička je Crkva zabranila svojim članovima da budu slobodni zidari od vremena bule In Eminenti Apostolatus 1738. Od te godine nadalje, Vatikan je izdao nekoliko papinskih bula kojima pod prijetnjom ekskomunikacije zabranjuje katolicima da se pridružuju Slobodnim zidarima. No što god mi mislili o zidarima, oni su u svjetskim razmjerima bili i ostali glavna prepreka svakog religijskog destruktivnog fanatizma.

Martinizam

I posljednji po osnutku misterijski pokret bio je Martinizam, istinski nosilac duboke duhovne transformacije na zapadu. Smatra se da je osnivač martinizma Martinez de Pasqually, koji je 1761. godine stvorio Red "Elus Cohen". Taj red "Izabranih svećenika" (hebr.)

Tetragrammaton iz Jakob Böhmeove Libri Apologetici
bio je duboko kršćanski obojen, s osnovnim postavkama reintegracije ljudskoga bića unutar duhovnog. Vezu koju je individua izgubila padom u kaos ovoga svijeta. "Elus Cohen" koristio je i magijske teurgijske elemente rada s anđelima, učenja o suptilnim silama, kabalu i druge ezoterne sadržaje. U svoje članstvo primao je samo Slobodne zidare 3. stupnja majstora i djelovao je uglavnom u Francuskoj. Uskoro de Pasquallyevim učenikom, a kasnije i tajnikom, postaje Louis Claude de Saint-Martin. Red "Elus Cohen" bio je kratkoga vijeka te se ugasio ubrzo nakon de Pasquallyeve smrti. Upravo je Saint-Martin tada ušao u duboko preispitivanje svega što je u tom redu naučio. Proučavajući djela ranog njemačkog teozofista Jakoba Böhmea i Emanuela Swedenborga dolazi do dubljih duhovnih uvida i prevodi ih u praktičnu tehniku koja sliči krštenju, gdje osobu ponovno reintegrira unutar njegovih duhovnih podija. Učenja je objavio u nekoliko knjiga, a tehniku prenio samo nekolicini ljudi.
De Pasqually je imao još jednog bliskog učenika, Jean-Baptiste Willermoza, koji je pomiješao neke tadašnje slobodnozidarske rituale "Strict Observance" s Pasquallyevim učenjima i osnovao red Chevaliers Bienfaisants de la Cité-Sainte (CBCS). Nejasno je jesu li prestali postojati ili diskretno djeluju u manjim skupinama vezanima za razne slobodnozidarske obedijencije.
Za cijelu priču ili pokret najvjerojatnije nitko nikada ne bi niti čuo, budući da su doslovno nestali u svojem djelovanju, da nije bilo dva briljantna ezoterika s kraja 19 st. Gerarda Encaussea, poznatijeg kao Papusa i Augustina Chaboseaua. Susreću se 1884. godine i otkrivaju da obojica imaju inicijaciju od dvije različite sukcesivne linije Saint-Martinovih učenika.
Dvoje entuzijasta tada odlučuju uspostaviti Martinsitički red s 3 stupnja inicijacije i ložinskim sustavom organizacije. 3 stupnja su se zvala "pridruženi", "mistik" i "Superieur Inconnu S::I::" Taj oblik martinizma imao je u sebi razne elemente svojih prethodnika, sa svojstvenim inicijacijama koje ne sliče ničemu što je do tada postojalo. Mistično kršćanstvo martinista naglašava činjenica da se loža otvara zazivanjem Yeheshuaha, mističnog Isusovog imena gdje se Jehovi dodaje hebrejsko slovo
Znaj ovo! Želja, oluja tvoje volje, je tako svemoćna da jedno njezino emitiranje, silno izraženo, može postići sve; jedan krik, ispušten pod pritiskom vjere, će biti dovoljan. Budite jedni od takvih bića, puni siline, volje, ljubavi! Budite osvajači na zemlji. ~ Honoré de Balzac, novelist i martinist
Šin u sredinu, kako je sugerirao kabalist Reuchlin u 14. stoljeću. Odjeća je crna i nosi se crna maska, kako bi se potpuno izolirao vanjski oblik individue i koncentracija usmjerila na unutarnju reintegraciju. Od Papusovog i Chaboseauovog Reda nastaju razne inačice istog s nekoliko sukcesivnih linija. Sve tvrde da imaju autentičnu predaju inicijacije. Jedna od bolje napisanih knjiga na tu temu je Povijest martinizma i FUDOSI-a Marcela Roggemansa. Danas najrasprostranjeniji martinistički red je "Tradicionalni martinistički red" koji djeluje povezano s rozenkrojcerskim redom AMORC, međutim Trophimus u svojoj knjizi Martinistička riznica opširno opisuje zašto se ova linija ne smatra važećom.
Vrlo snažno djelovanje možemo pronaći kod jednog drugog martinističkog reda iz vrlo jake lyonske linije Constant Chevillona, pod nazivom MUOP, Martinistički red nepoznatog filozofa. Možda najzanimljivija nasljedna linija jest ona koja je otišla u Rusiju preko Papusa. U jednom trenutku tamo je postojalo 40-tak loža. Kako je bila potpuno odsječena od Europe zbog Prvog i Drugog svjetskog rata, u Rusiji su zadržali vrlo kvalitetnu formu izvornih učenja i rituala. Ruska se linija već neko vrijeme polako vraća u Europu reaktivirajući stari sjaj tog pravca. Sveukupno Martinizam je danas narasprostranjeniji u zemljama Južne Amerike, gdje je brzina njegova širenja začuđujuća.
Martinizam kao takav zapravo je još uvijek dijete u svojem razvoju u odnosu na stotine godina postojanja zidara ili rozenkrojcera. Pokret s praksom iskustveno vrlo upečatljivom u svojem utjecaju na individuu, što može potvrditi i pisac ovih redaka, još uvijek ostaje veliki upitnik svojega daljnjeg razvoja i nadomjestka na sve veću duhovnu prazninu i krizu zapadne civilizacije.




Bibliografija:
Fama Fraternitatis, Gedruckt zu Dantzigk : Durch Andream Hünefeldt, The Getty Research Institute, 1615. (online)
Fama Fraternitatis, hermetizam.com hrvatsko izdanje, 2011. (online)
Confessio Fraternitatis, The Real History of the Rosicrucians, by Arthur Edward Waite, Ch. IV, 1887. (online)
The Rosicrucians, Dr. Christopher McIntosh, Red Wheel Weiser, 2001.
The Rose Cross and the Age of Reason, Dr. Christopher McIntosh, State University of New York Press, 2012.
Freemasonry The Reality, Tobias Churton, Lewis Masonic, 2009.
Magus - The Invisible Life of Elias Ashmole, Tobias Churton, Signal Publishing, 2004.
Freemasonry Symbols, Secrets, Significance, W. Kirk MacNulty, Thames & Hudson, 2006.
History of Martinism and the F.U.D.O.S.I., Marcel Roggemans, Lulu, 2009.
A Martinist Treasury, Trophimus S.I.I., St. George Press, 1992.
Andersonova konstitucija 1723. (online)
Opposition to Freemasonry within Christianity, Wikipedia (online)