vijugavim putom magije iz starine u 21. stoljeće
Piše: Sonja Miličević Vukelić

Razlog postojanosti i kontinuiteta suvremenog vještičarstva vjerojatno leži u činjenici da istovremeno aktivno sudjeluje u sadašnjosti i ostaje trajno vezano za prošlost (...) što ga čini istovremeno i trenutnim i bezvremenskim.
de Blecourt, Willem/ Hutton, Ronald/ La Fontaine, Jean: Witchcraft and Magic in Europe, Volume 6: The Twentieth Century, A&C Black, London, 1999.

Tijekom XIX. stoljeća jedna nova ideja o jednom drugačijem vjerskom sustavu začela je svoje korijene. Povjesničari, umjetnici, književnici, antropolozi, pustolovi, aktivisti i mnogi drugi uspjeli su svjesno ili ne pridonijeti njegovu oblikovanju i razvoju. Taj sustav tražio je svoj identitet u drevnosti te je tijekom vlastita razvoja pokušao dokazati neprekinuti kontinuitet od paleolitika do danas. Da je to uspio, svijetu bi se otkrila najstarija religija čovječanstva. Oblikovanje ovog sustava proteklo je uz pomoć ozbiljnijeg pristupa blagu pučkih predaja, vještina, znanja i praksi. Međutim, sustav je također bio osuvremenjen okultnim, mističnim, svojedobnim, prilagodljivim. Javnu i prepoznatljivu strukturu dosegao je već početkom 1950-tih godina XX. st.
Uspjeh ovog sustava, nazvanog vještičje umijeće, pa kasnije i Wicca (mada se ova dva naziva koriste i odvojeno, prvenstveno zbog još uvijek postojećih polemika koji naziv je stariji, mi ćemo ih ovdje koristiti zajedno) leži i u obrascima iskonskih težnji čovječanstva. Te težnje baziraju se na nostalgiji za jednostavnijim vremenima prirodnog ruralnog svijeta, očuvanja prirode i svjesnosti njene neraskidive veze s ljudima, potrebi za kritikom civilizacijskih socijalnih, ekonomskih i spolnih uređenja, želji za sveukupnim istraživanjem i afirmacijom sebe kao individualnog živog bića, te iskustvo i znanje stjecano kroz ritualne radnje koje osiguravaju određeni stupanj kontrole i samokontrole – vrste radnji koje se ujedno smatraju i dijelom magijske prakse.

Filozofija pripadnika vještičjeg umijeća/wicce bazira se na tome da svoju energiju (ili kako ju oni nazivaju moć) ne uporabljuju kako bi prilagodili vanjski profani svijet tako da bi on odgovarao teško promjenjivom unutarnjem, već im je temeljna stavka da oblikuju i usmjeravaju ona svoja samoostvarenja koja pogoduju prvenstveno unutarnjem duhovnom rastu koji se onda praktično i fleksibilno prilagođava funkcioniranju sadašnjega vanjskog svijeta.
Iako sustav zvuči jednostavno ono što vještičje umijeće/wiccu čini posebno zahtjevnom i kompleksnom za istraživanje jest činjenica da ovo nije religija knjige, nema jednu centralnu osobu u obliku velikog učitelja ili spasitelja, nema dogme, nemoguće je ustanoviti stvaran broj pripadnika i ne izlaže svoja uvjerenja u suprotnosti s drugim religijama. Ipak posjeduje, ponešto raznovrsne, ali opipljive i dokumentirane korijene koje možemo s određenom lakoćom pratiti. Ovdje ćemo proći kroz neke od njih.

Jedan od korijena koji možemo pronaći u početcima stvaranja ideje, koja je kasnije dovela do organiziranog sustava, nalazimo u klimi visokog društva Europe XVIII. i XIX. stoljeća, posebno ako obratimo pozornost na postanak i razvoj naučene ceremonijalne magije. Naime, između XVII. i XIX. stoljeća bilježi se brz rast broja tajnih društava. Vjerojatno najbitnije za razvoj suvremenog vještičarstva jest osnivanje Slobodnog zidarstva u Škotskoj, koje se prvotno proširilo Engleskom i kontinentalnom Europom. Osnova je bila intelektualna i praktična, a u daljnjem razvoju i ezoterična, pogotovo nakon što je sve više znanja o antičkom svijetu i njegovim misterijima otkrivano. Svo prikupljeno znanje o mističnom i njemu pripadajućoj praksi nazvano je jednostavno Vještina. Pristupnici su se primali kroz stupnjevite inicijacijske protokole, da bi se do XVIII. st. u Britaniji to fiksiralo na tri stupnja. Inicijacijska forma uključivala je vezivanje, stavljanje pokrova na oči, prislanjanje bodeža/mača na grudi i njegovo uklanjanje kod pravilnog odgovora incijanta. Ponekad je incijant bio gol do pasa, ponekad potpuno gol i nakon inicijacije oblačen u bijelo, tijekom rituala obraćalo bi se stranama svijeta i njima pripadajućim elementima i elementarnim bićima, davala bi se zakletva o tajnosti. Oltar bi bio u centru prostorije s predmetima koji su smatrani svetima, a nakon svakog prijedloga ili akcije uobičajeno je bilo reći So Mote It Be (prev. Neka bude tako). Jedni od naprominentinijih simbola bili su pentagram, trokut, krug i heksagram. Prostor rada bio je posvećen kukuruzom, uljem, soli i vinom. Nazivi, radnje i simboli se već u ovom korijenu mogu prepoznati i povezati sa suvremenim vještičarstvom.

Tu treba spomenuti i Teozofski pokret inspiriran Helenom Petrovnom Blavatsky, osnovan 1875. u New Yorku i koji se brzo proširio onodobnom Europom. Njihova temeljna filozofija bila je da iza svake velike svjetske religije zapravo postoji jedno mistično božansko biće bezvremenske mudrosti. Ovaj pokret je zaslužan za upoznavanje Zapada s mističnom literaturom Istoka, uključujući možda i najbitniji segment – pojmom reinkarnacije. Kao protuteža njihovom naglasku na istočnjački misticizam, Britanska teozofska grana formirala je 1884. godine Hermetički red – orijentiran na drevni europski i bliskoistočni misticizam. Spojem filozofije Teozofa, Rozenkrojcera (njem. Rosenkreuzer, filozofski ezoterično-mistično društvo koje je, prema legendi, osnovao Christian Rosenkreuz, utjecali su na pojavu i osnivanje masonskih loža i teozofskih društava) i Hermetičkog reda, nastao je 1888. Hermetički Red Zlatne Zore. U tom redu nije bilo restrikcija na pripadnost vjerskom uvjerenju, spolu, masonima te su se bavili razrađenim sistemom ritualne magije.

Ovaj red i sustav koji su njegovi stvoritelji (Mathers i Westcott) oformili, najjednostavnije rečeno spojem masonskih simbola i prakse ritualne magije, ključno je utjecao na magijske prakse ezoternih društava Zapada. Oruđe je postalo „elementno“: kalež – simbol vode, petokraka zvijezda – zemlja, bodež – zrak, štap – vatra, mač – simbol uma. Radnje ritualne magije uključivale su i pročišćavanje prostora i samog maga, te invokaciju četiri Stražara na četiri strane svijeta (unošenje enohijanske magije Johna Deea). Miješanje egipatskih božanstava s npr. hebrejskim i katoličkim anđeoskim bićima, za njih nije stvaralo problem, jer, kao što je već spomenuto, teozofska filozofija (koju su njegovali) imala je stav da iza svih vjerskih sustava zapravo počiva jedno božansko biće/energija. Mag nije samo pozivao prisustvo božanske energije prilikom rituala, već ju je pozivao unutar sebe, spajajući se s božanstvom u božanskoj energiji. Red Zlatne Zore se fragmentirao na brojne grupe početkom XX. st., zbog različitih pogleda na fokus, a jedan od fokusa bio je paganske prirode.

Drugi korijen možemo povući iz razvoja moderne antropologije i etnologije. Druga polovica XIX. stoljeća obilježena je prikupljanjem brojnih podataka na temu prakticiranja folklorne magije, te običaja, obreda, rituala i prežitaka usmenih predaja. Ubrzo, to postaje interesantno znanstveno područje.
Naime, razvojem znanstvenih disciplina poput geologije, paleontologije, te usvajanjem teorije evolucije i napretkom moderne antropologije, intelektualni Viktorijanski racionalizam došao je do ideje da ako su se ljudski umovi razvijali paralelno, no njihov nivo je ovisio o obrazovanju i društvenoj klasi u kojoj su odrastali, onda bi prema toj logici običaji nekog primitivnog naroda i običaji seljaka u zabačenim mjestima ruralnog podneblja naprednijih zemalja trebali zapravo biti slični. Takvi ruralni ljudi viktorijancima su bili gotovo poput živih fosila.
Međutim, skupljanje sve brojnijih etnološko - antropoloških podataka trebalo je bolje sistematizirati i pravilnije interpretirati. Među prvim značajnijim osobama koje su pridonijele toj sistematizaciji bio je njemački povjesničar i jezikoslovac Wilhelm Mannhardt. On je razvio znanstveni pristup terenskom proučavanju običaja, mitologije i sveukupnog folklora. Njegovo oblikovanje strukture i metodike prikupljanja i obrade terenskog materijala, te komparativni pristup istome, pomogla su usmjeriti sistematizaciju istraživanja i oblikovati znanstveni pristup obradi podataka.
Nadalje, tu moramo spomenuti i Sir Jamesa G. Frazera, škotskog antropologa koji je u svojoj knjizi Zlatna grana (prvi put objavljena 1890.) kroz studiju o drevnim kultovima, ritualima i mitovima dao do tada najdetaljniji pregled povezanosti mita i obreda. Unatoč mnogim drugim značajnim djelima, upravo je ova knjiga utjecala i na književnost od kraja XIX. do početnih desetljeća XX. st., poput radova T. S. Eliota, D. H. Lawrencea, W. B. Yeatsa. Frazer je, zajedno s Claudeom Lévi-Straussom i Franzom Boasom, prozvan Ocem suvremene antropologije.

Treći korijen, koji se isprepleo s kompletnom društvenom scenom prve polovice XIX. st, jest i razdoblje kasnog romantizma (njihov jak utjecaj trajao je do početnih godina XX. st). Romantičari su se dijelili u dvije skupine. Prva skupina bila je aktivna, dakle angažirana oko rješavanje društvenih problema, istraživanja narodnih predaje i usmenog podrijetla nacionalnih literatura, nacionalnog jezika i identiteta, te je razvila opće zanimanje za povijest (s posebnim naglaskom na antiku, srednji vijek i tzv. primitivne narode). Druga skupina je djelovala pasivnije, više okrenuta umjetničkom izričaju i predstavljala je prvenstvo emocionalnog doživljaja nasuprot razumu, mašte nasuprot racionalističkoj filozofiji, načelo originalnosti nasuprot oponašanju prihvaćenih i normiranih oblika. U glazbi, slikarstvu, kiparstvu i literaturi predstavljali su tematike vezane za sve popularnije narodne legende, srednjovjekovne priče i antičke umjetnosti.
U ovom razdoblju dolazi do oblikovanja interesa prema specifičnim obilježjima ženskog i muškog božanstva – boginje kao Trostruke boginje i Magne Mater ili Velike Majke (poseban naglasak na Perzefonu, Demetru i Dijanu), a muško božanstvo koje se posebno isticalo i davalo sve više mjesta u literaturi bio je Pan. Kao predstavnik životinjskog aspekta u ljudima, poslužio je kao osnovna potka u inspiraciji pisaca razdoblja romantizma, a zatim i kao sam izraz njihova nekonvencionalna pristupa općeprihvaćenoj ideji o moralu i o društvenim normama. U ovom razdoblju počinje i jak istup prema ideji da se čovječanstvo mora stopiti natrag s prirodom, od koje je industrijskim razvojem neprirodno otuđeno, da bi ponovo bilo kompletno i iscijeljeno.

Sljedeći paralelni korijen nalazimo u razvoju jedne ideje o preživjelim i kontinuitetom obilježenim vještičjim kultovima od prapočetaka pa sve do ranoga novog vijeka, ideje koja se također razvijala tijekom XIX. stoljeća. Nalazimo je u radovima Karla Ernsta Jarckea, Franza Monea, Julesa Micheleta, Matilde Joslyn Gage, Charlesa Godfreya Lelanda.
Karl Ernst Jarcke bio njemački profesor kriminalnog prava, koji je zauzeo vrlo konzervativan stav prema revolucijskim mijenama kraja XVIII. i tijeka XIX. st. Religiozno motiviran, a da bi opravdao razdoblje lova na vještice, godine 1828. izložio je teoriju o stvarnosti postojanja vještičjeg kulta kao realne a ne izmišljene prijetnje društvu. Smatrao je da je vještičji kult plodnosti pretkršćanskog karaktera i da je preživio širenje kršćanstva u izoliranijim ruralnim predjelima. Kada je Crkva obilježila kult kao kult štovanja đavla, tijekom vremena, smatrao je Jarcke, njegovi su se pripadnici zaista i premetnuli u štovatelje đavla. Tada je većina populacije odbacila takav izobličeni pretkršćanski kult i započela progone. Crkva i svjetovni sudovi su, prema Jarckeu, zapravo izvršavali želju većine populacije i neutralizirali su stvarnu opasnost koja je prijetila čovječanstvu.
Franz Mone, njemački povjesničar i arheolog, nastavio je ovu početnu teoriju i dao joj je dodatnu tvrdnju. Godine 1839. iznio je teoriju da pretkršćanska religija vještičjeg kulta uopće nije originalno postojala na njemačkom području već da su je doveli robovi s obala Crnoga mora, koji su došli u kontakt s grčkim kultom obožavanja Dionisa i Hekate. Miješajući aspekte tog kulta s vlastitom paganskom vjerom stvorili su hibridni sustav koji se oblikovao u vještičji kult obožavanja đavla, odnosno jarcolikog boga. S obzirom da žitelji njemačkog područja nisu prihvatili ovaj nagrđeni i strani kult, smatrao je Mone, odlučili su ga istrijebiti sa svog područja.
Jules Michelet, francuski povjesničar, vrlo plodonosan i bitan za razvoj francuske povijesne misli XIX. st., pružio je jedan potpuno suprotni pogled na vještice. Iako ni blizu nije bio stručnjak za ovu temu (kao što u velikoj mjeri nisu bili ni Jarcke ni Mone), ipak ga je privukla. Pomoću raznih i ne baš odviše znanstveno utemeljenih radova, nešto skupljenih podataka iz usmene tradicije, te popularnih narodnih romantičnih priča o vilinskim bićima godine 1862. sastavio je La Sorciere. Djelo je postalo vrlo popularno i knjiga je već 1863. bila prevedena na engleski jezik i izdana u Londonu. Tu je on iznio teoriju da je paganska vještičja religija bila ženska religija, vođena ženskom svećenicom, posvećena prirodi, razigrana, demokratska i pacifistički nastrojena. Čak je tvrdio da se i renesansa zapravo dogodila zbog vještica talentiranih u umjetnosti i književnosti. Michelet je imao neskriven prezir prema vladajućem autokratskom sistemu, bio je vrlo kritičan povjesničar i buntovni osobenjak. Zato nas ne treba čuditi da ga je tema o mogućnosti preživjelog buntovnog sustava ponukala da napiše jedno od najpopularnijih djela tadašnje Europe.

U prilog prežitaka vještičjeg kulta pisala je i američka sufražetkinja i aktivistica Matilda Joslyn Gage, koja je slijedila teozofsku filozofiju. Godine 1893. objavila je Woman, Church and State, knjigu u kojoj je iznijela teoriju o religijskom fokusu ljudskog društva u prahistorijskom svijetu. Teorija joj se bazirala na pretpostavci prema kojoj je ljudsko društvo tog doba zapravo bilo uređeno matrijarhalnim sustavom, obožavalo je lik Velike Majke, a vještice, koje su generacijski sačuvale religiju tog sustava, nasljedno su bile paganske svećenice koje su prenosile kult iz stoljeća u stoljeće.
Kao jednu od sljedećih značajnijih osoba možemo navesti i Charlesa Godfreya Lelanda, američkog pustolova, folklorista i okultista koji se nastanio u Italiji s namjerom proučavanja talijanskog folklora. Godine 1899. objavio je knjigu Aradia – The Gospel Of the Witches. Materijal za ovo djelo dala mu je njegova kazivačica koja je navodno bila vještica. Tu je on predstavio Dianu kao Veliku Majku – božicu koja je bila demonizirana od strane srednjovjekovnih autoriteta i idealizirana od strane devetnaestostoljetnog društva. Ovo djelo, popularno i današnjim čitateljima, jedno je od najviše referiranog štiva unutar vještičjih krugova.

Međutim, ono što je svim ovim pokušajima i teorijama nedostajalo bila je sistematizacija i znanstvena analize preko dostupnih i opipljivih izvora. To je učinila engleska egiptologinja, antropologinja i arheologinja Margaret Alice Murray, koja je tijekom svoje karijere razvila posebno područje zanimanja - folklor zapadne i centralne Europe, te imala znanstveni i literarni uzor u Jamesu G. Frazeru.
Margaret A. Murray objavila je dva, za ovu temu krucijalna, djela The Witch - Cult in Western Europe (1921.), te nedugo zatim (1933.) God of Witches.
Proučavajući originalne zapise iz tzv. burning times ili doba spaljivanja, s područja uglavnom Velike Britanije, Francuske i Njemačke, u svojim knjigama ukazala je na određene dosljednosti u iskazima optuženih žena. Primjeri koje je izdvojila pokazali su da su se u većini slučajeva optuženice međusobno razlikovale po dobi, odgoju, društvenom i bračnom statusu, zemlji rođenja, pa čak i stoljeću u kojem su živjele, te nisu sve bile podvrgnute torturi i iscrpljujućim ispitivanjima. Dosljednosti u iskazima, poput opisa „vraga“, odnosno maskiranog vođe tzv. sabata, njegove suvoditeljice, mjestu i dobu okupljanja, načinima inicijacije u obrede plodnosti, uporabi oruđa u obredu, broju osoba, naziva koji su se koristili tijekom obreda, opisa plesa i još nizu sličnih podudarnosti, navelo je Margaret A. Murray na zaključak o prežitku jedne drevne religije koju je nazvala Witch – cult, a za glavnu boginju smatrala je Dijanu. Skoro sve njene teorije predstavljene u ovim knjigama pobijene su od strane svjetskih znanstvenika do 1970. godine, pa čak i od onih sklonima temi poput Mircea Eliadea.

Naposljetku, ključni korijen možemo uzeti razdoblje djelovanja Geralda B. Gardnera.
Gerald Brosseau Gardner bio je civilni voditelj plantaže čaja i gume u Cejlonu i Malaji, zatim inspektor za distribuciju proizvoda u Britanskoj Malaji. Za vrijeme svog boravka na Malaji zainteresirao se za lokalne običaje starosjedilačkog stanovništva. Posebno je bio zainteresiran za njihovu pučku magiju i ritualno oružje, s naglaskom na njihov ritualni bodež zvan keris i njegovu uporabu u ritualno magijske svrhe. No, osim ovih interesa radio je i kao amater arheolog. Njegova arheološka otkrića na području današnje Malezije, npr. kraljevskog groblja u Kota Tinggi, bila su predstavljena u Nacionalnom muzeju Singapura, te je između 1933. i 1937. godine napisao i par znanstvenih radova o svojim malajskim pronalascima i kolekciji pronađenih predmeta, a 1936. godine postao je i članom Kraljevskog antropološkog sveučilišta. Početkom tridesetih pohodio je predavanja održavana na konferencijama o prahistoriji na Londonskom kraljevskom koledžu, s posebnim interesom za predavanja o kultu Velike Majke. Također, sprijateljio se i sa škotskim arheologom Alexanderom Keillerom koji je u to vrijeme započeo iskopavanje Aveburya (danas arheološki lokalitet prapovijesnih megalitskih građevina postavljenih u nepravilne krugove ili elipse u Engleskoj). Došao je u kontakte s učenjacima iz raznih dijelova Europe, sudjelujući u konferencijama i kao slušatelj i kao gost predavač. Bio je član Folklornog društva u Engleskoj, te je tu prijateljevao i s Margaret Alice Murray.
Osim civilnog i amaterskog antropološko - arheološkog rada i interesa, Gardner je također bio član naturističkog kluba, Rozenkrojcera, Reda drevnih druida, O.T.O-a, te navodno i vještičjeg kovena New Forest.
Napisao je dva romana fikcionalna karaktera A Goddess Arrives (1940) i High Magic's Aid (1949.). Godine 1950. na otoku Manu otvara se prvi muzej i centar za proučavanje britanskog vještičarstva i nedugo nakon toga dolazi pod Gardnerovo upravu. Godine 1951. povlači se zakon protiv vještica u Engleskoj i 1954. Godine Gardner objavljuje Witchcraft Today.
U ovoj knjizi Gardner piše iz stava antropologa koji je dobio dopuštenje objaviti postojanje živućeg i tajnog vještičjeg svijeta. Predstavio ga je kao staru religiju koja je u kontinuitetu preživjela sve do XX. stoljeća. Opisao je da se rituali pripadnika vještičjeg umijeća uglavnom sastoje od: plesa plodnosti, posvećenja hrane, da se radi u posvećenom krugu s posvećenim oruđem, da su obožavali Boginju i Boga čija su imena tajna, da je Bog dominantan za vrijeme zime, a boginja za vrijeme ljeta, da su vjerovali u reinkarnaciju, te da su radili na potencijalnom uzdizanju svojih psihičkih i duhovnih moći. Također, da su se obredi obavljali nagog tijela, te da su okupljeni u skupove zvane koveni i da su te kovene vodili Velika Svećenica i Veliki Svećenik. Trans i ekstaza su se redovito inducirali, a nisu se samo orijentirali na prizivanje božanstava u prostor, već i u sebe. Godine 1955. Folklorno društvo je odbacilo vrijednost njegova istraživanja, smatrajući ga neozbiljnim. Iako njegovu teoriju na znanstvenoj razini nitko nije ozbiljno shvatio, taj trenutak bio je ključan za oblikovanje suvremenog vještičjeg umijeća/wicce u prvim godinama druge polovice XX. stoljeća.
Mnogo toga što je Gerald B. Gardner učinio u početnim godinama po osnivanju vlastita kovena i oblikovanja njegovih rituala bilo je vezano za razne izvore, a ne crpljeno iz jednog, kontinuiranog i preživjelog izvora kako je on tvrdio. Da li je Gardner konstruirao suvremeno vještičje umijeće/ wiccu? Najvjerojatnije jest. Sasvim sigurno je bio dovoljno obrazovan, upućen i zainteresiran da to i napravi, te je uz sebe imao sposobnu, te folklorno i okultno upućenu Doreen Valiente. Ali, idemo vidjeti kroz samo par primjera kako je to učinio.

Doreen Valiente (prvotno visoka svećenica njegova kovena Bricket Wooda, danas se smatra majkom suvremenog vještičarstva) napravila je istraživanja vezana za zapise rituala početnih godina usustavljivanja vještičjeg umijeća/wicce, a na njeno istraživanje se nadogradio i Aidan A. Kelly (američki akademik, doktor teologije i praktikant wicce). Na njihova su se istraživanja nadogradili Philip Heselton (geograf, konzervator, povjesničar – amater, također wiccan), Ronald Hutton (engleski povjesničar, specijalizirao se u britanskom folkloru, pretkršćanskim religijama i suvremenom paganstvu), te mnogi drugi istraživači.
Ono što je izašlo na vidjelo jest da su ti prvi rituali bili inspirirani okultnim i prepuni citata uzetih iz djela Aleistera Crowleya (posebno iz njegove The Book of Law) i Charlesa G. Lelanda, zatim inspirirani tvorbama nazivnih i zazivnih priroda i inicijacijskih procesa korištenih u Redu Zlatne Zore, prejudiciranih struktura iz knjiga Margaret Alice Murray (primjerice uporaba naziva witch cult), zatim primjer prekrajanja pojmova poput pojma Leviter Veslis (Podizanje vela) koji je sredinom 1950–tih promijenio u masonski pojam The Charge.
Također, tvrdio je da je prvu Book of Shadows (Knjigu Sjenki) kopirao od „Old Dorothy“, navodne visoke svećenice New Forest kovena u koji je navodno iniciran 1939., no istraživanje postojanja gospođe Dorothy i analiza koju su proveli i biografi Geralda Gardnera i pripadnici njegova vlastita kovena i povjesničari, to ne podržava. Pričajući o svojoj inicijaciji u New Forest koven naveo je, između ostalog, da se koven većinom sastojao od Rozenkrojcera te da je bio predvođen ženom iz visoke klase. Nazvao ju je Old Dorothy, no kada je krenulo istraživanje postojanja navodne Dorothy Clutterback (tj. Fordham, kako se kasnije ispostavilo), ne samo da nisu pronašli „vješticu“ već upravo suprotno. Udovica Clutterback bila je zagrižena anglikanska matrona koja je potpomagala lokalnog vikara i nalazila se u, za nju, vrlo nepovoljnoj borbi za nasljedstvo nakon smrti svog muža tijekom koje joj nikako ne bi odgovaralo, pogotovo ne u onodobnoj Engleskoj, da je se prokaže kao vješticu. Nadalje, analizom njenih privatnih dnevnika nigdje nije pronađena čak niti šifrirana mogućnost da je bila dio ikakvog kovena ili da se sama bavila ili čak samo interesirala za vještičarstvo. Ako je ova gospođa uistinu bila Old Dorothy, tada je vodila nevjerojatan dvostruki život.

Doreen Valiente je također otkrila da je Gradner naziv za knjigu vještičjih rituala i obreda zvanu Knjiga Sjenki zapravo preuzeo iz priče objavljene u The Occult Observeru 1949. o jednom sanskrtskom priručniku koji je upućivao na umijeće divinacije kroz promatranje ljudske sjene. Zatim, da je naziv za ritualni nož s crnom drškom athame zapravo preuzet iz priče o Solomonovu ključu objavljenoj u magazinu Wierd Tales 1947., te također prikazan u Slikovnoj antologiji vještičarstva, magije i alkemije iz 1931. god. U oba slučaja termin je bio arthame. Gardnerova pak diskusija o vještičjim zazivima, zapravo je bila bazirana na knjizi The White Goddess Roberta Gravesa o poeziji i mitu.
Osim toga, na svom početku vještičje umijeće nije imalo osam svetkovina (sabata), već četiri.
Godine 1958., a na inicijativu članova kovena, Gardner je pristao da se uvedu još četiri – dva ekvinocija i dva suncostaja!
Do tada su slavili Imbolc (2. veljače), Beltane (1. Svibanj), Lammas (1. Kolovoza) i Samhain (31. listopada). Navodno je već 1953. godine slavio zimski suncostaj, ali neslužbeno. Međutim, obred je stvoren tada, nije prenijet iz nekog vještičjeg prežitka ili mu predan kao takav. Gardner je samo par sati prije proslave zamolio Doreen Valiente (iniciranoj 1953. na ljeto), da sastavi invokaciju iz ničeg. Doreen se poslužila Carmichaelovom zbirkom gaelskih pjesama škotskih regija Carminom Gadelicom i sastavila invokaciju pod imenom Queen of the Moon, Queen of the Stars. Gardner je dodao prigodni ritual toj invokaciji i sljedeće godine (1954.) ju objavio u Witchcraft Today kao izvornu vještičju invokaciju.

Tijekom 1960-tih dolazi do oformljivanja prve veće skupine koja nije bila vezana za gardnerijsku tradiciju (ili bolje bi bilo reći gardnerijsko - valientsku). Osim toga, javlja se sve više pojedinaca izvan skupina (kovena) koji su za sebe tvrdili da su prave nasljedne vještice i da je Gardner običan folirant koji nikada stvarno nije bio vještica, te da izlaže pravo vještičarstvo ruglu sa svojim javnim nastupima i tvrdnjama da je upravo on otkrio prežitke iskonskog vještičjeg umijeća. Jedan od najglasnijih bio je Charles Cardell, ali jednu od najzanimljivijih skupina početkom 1960 – tih oformio je okultist i samoprozvani nasljedni vještac Robert Cochrane u okolici Susexa. Tvrdio je da pripada staroj lozi vještica i šamana. Za razliku od, kako je ih je on nazvao gardnerijanaca, njegov koven, odnosno klan (tako je on zvao svoju skupinu) nije činio obrede prema Knjizi Sjenki, niti ju je pisao. Obredi su bili izvađani spontano. Nisu prakticirali nagi, već u crnim haljama s kapuljačom, boginja je nosila ime Hekata, a bog Herne, nisu uporabljivali simboličke udarce bičem kao gardnerijanci, koristili su nešto drugačije oruđe, glavna ženska svećenica nazivala se Djevom, a Magistar je bio glavni predvodnik klana.

Možda i najbitnija stavka kojom je osvježio suvremeno vještičarstvo/wiccu (tada se već puno češće koristio i ovaj naziv), bila je naglasak na snažnijoj potrebi za rad u prirodi i povezivanje s istom, na što u to vrijeme gardnerijska tradicija nije polagala puno pažnje. Godine 1964. Cochrane je upoznao Doreen Valiente koja se tada već otišla od Gardnera i Valiente je, kao iskusna wicca, puno pomogla njegovom klanu. Doreen je Cochranea opisala kao čovjeka koji je definitivno imao nešto u sebi što je bilo teško objasniti bilo kojim terminom, možda i je povremeno bio beskrupulozan, ali definitivno nije bio šarlatan. Kasnije se pokazalo da se njegova navodna „nasljednost“ ne može potvrditi, ali konačni razlog zašto je Valiente otišla od njega jest bio njegov prezir koji je neumoljivo iskazivao prema gardnerijancima. Nakon njegove smrti (ubio se 1966.), njegovi pobornici su nastavili u raznim oblicima slijediti i čuvati njegovu tradiciju i kako je jednom rekao Ronald Hutton bio je još mlad kad je umro, da je poživio vrlo vjerojatno bi njegova tradicija zaživjela formalno kao glavna zajedno uz gardnerijsku.
Iako nije bio jedini koji je ponudio malo drugačiji pristup povijesti i razvoju wicce, njegov rad, karizma, upornost, te prerana i tragična smrt otvorili su širi put za drugačije oblike wiccanske prakse.

Za sljedećeg značajnijeg predstavnika suvremenog vještičarstva možemo uzeti Alexandera Sandersa. On je do godine 1965., nakon pokušaja ulaska i pa zatim i bezuspješnog ostanka u kovenu gardnerijske wicce, oformio svoja prva tri kovena, izašao u javnost i pokazao se vrlo uspješnim. Također je tvrdio da je vještica/vještac iz nasljedne loze svoje obitelji, a da ga je u vještičje umijeće inicirala njegova baka kroz ritual plodnosti. Njegova Knjiga Sjenki također je nastajala postupno – prvo su prepisani gardnerijski rituali, a onda ih je on oblikovao i nadopunjavao prema potrebi (kako je to, na kraju krajeva, radio i sam Gardner). Aleksandrijska wicca je slična gardnerijskoj, no s jačim elementima ceremonijalne magije, te jakim usmjerenjem prema kabali.

U vrijeme 1960. i 1970. wicca se seli i u Ameriku (za to se navode Raymond i Rosemary Buckland 1963. kao službeni predstavnici gardnerijske tradicije), Nizozemsku, Njemačku itd. To je ujedno razdoblje kulturne i ekonomske revolucije, baby booma, drugog vala feminizma, te probijanje na društvenu scenu mladih ljudi, njihove glazbe, političkog glasa i stava, propagiranje pacifizma, naturizma i povratka prirodi. Shodno tome, wicca se počinje širiti i kao vrlo popularna životna filozofija i kao vjerski sustav – sve više individualan, ali i sve više organiziran, u potrazi za priznanjem u religijskom smislu.
U tom periodu možemo pratiti jasniju kronologiju. Ovdje ćemo prikazati samo osnovnu.
Godine 1968. otvara se Church and School of Wicca (Gavin i Yvonne Foster), koja uskoro dobiva izuzeće od poreza kao i bilo koja crkva drugih vjerskih manjina, 1969. oformljen je Pagan Way od grupe britanskih i američkih vještica kao „vanjski krug“, dakle sistem učenja i stjecanja određenog znanja za one koji još razmatraju wiccu, 1971. Zsuzana Z. Budapest stvara Susan B. Anthony Coven, te postaje vodeća figura feminističkog vještičarstva, 1974. oformljena je Zbirka načela vještičjeg vjerovanja, koju je usvojio Savjet američkih vještica , 1975. oformljen je Covenant of the Goddess – prvenstveno radi olakšavanja komunikacije između kovena, čuvanja autonomnosti svakog kovena bilo koje tradicije, te s propisanim etičkim kodeksom (do tada su se razvile tri osnovne grane – tradicijska, eklektična i radikalna - sa svojim brojnim međugranama i podgranama), 1979. organiziran je prvi veliki nacionalni paganski festival Pan Pagan Festival.
Tijekom 1980-te i 1990-te raste i mijenja se kroz pokret paganskih festivala i izdavački bum, da bi se daljnja promjena očitovala u fenomenu on-line kovena.
Što se uporabe naziva wicca i vještica tiče, ona nosi svoju posebnu povijest, no ovdje ćemo reći samo da tradicionalne wicce simultano koriste oba naziva, radikalne wicce radije koriste naziv vještica, a eklektične wicce smatraju da je wicca starijeg naziva i uglavnom taj naziv i preferiraju.

U prilog svemu tomu možemo navesti objašnjenje wicca/witch koje u četvrtom poglavlju svoje knjige Gypsy Sorcery & Fortune Telling (1891.) Charles Godfrey Leland daje na uvid služeći se etimološkim rječnikom: „Mediaeval English wicche, both masculine and feminine, a wizard, a witch. Anglo-Saxon wicca, masculine, wice, feminine. Wicca is a corruption of wítga, commonly used as a short form of witega, a prophet, seer, magician, or sorcerer. Anglo-Saxon witan, to see, allied to wítan, to know. Similarly Icelandic vitki, a wizard, is from vita, to know (...)“ Prema Walteru W. Skeatu, A Concise Etymological Dictionary Of The English Language, izdanog u nakladi Oxford University Pressa 1882. godine.
U originalnom izdanju ovog rječnika, wicce feminine piše se s dva c, Leland je u svojoj knjizi napravio grešku navodeći je s jednim c. To je vjerojatno utjecalo i na Gardnera koji je u Witchcraft Today – tri puta je upotrijebio riječ Wica (s jednim c), u The Meaning of Witchcraft upotrijebio je sedamnaest puta Wica (s jednim c), no u ovoj knjizi navodi i, prema Oxfordskom rječniku, etimološki ispravnu (Wicca s dva c) navodeći i što riječ wicca znači. Upotrijebio ju je pet puta i to najvjerojatnije pod utjecajem Doreen Valiente, uz čiju pomoć je i napisao The Meaning of Witchcraft. Ako želimo maksimalno pojednostavniti stvar (ne zadirući u razne „sive zone“), osnovna raspodjela između ova dva naziva bila bi sljedeća.

Wicca je naziv i za sustav vjere i pripadnika istog sustava te funkcionira prema vertikalnom sistemu. Težnja je rasti prema gore, prema duhovnom iskustvu božanskog u sebi i izvan sebe. To kretanje počiva na filozofiji religija prirode, folklora i mitologija, dodajući iskustvo drevnog i uređenje okultnog, te potrebu stvaranja odnosa prema suvremenom. Sustav je vezan za Kodeks – izložen u Wiccan's Rede (osnovna wiccanska etička pravila), te Zborniku načela vještičjeg vjerovanja u trinaest točaka usvojenom u travnju 1974. godine.
S druge strane vještičje umijeće je duhovni sustav koji je više orijentiran prema horizontalnom sistemom. Čini ga skup vještina i znanja (stjecanog vanjskim utjecajem ili unutarnjim nasljednim, zapisanog, prepoznatog tijekom prakse), koji svoju bazu ima u ciklusima same prirode, te prirodnoj potrebi za harmonijom između duhovnog i materijalnog, oblikovan kroz način života s istovjetnom filozofijom.
Simbioza koja vlada među njima zapravo stvara obilježja religija, jer vjerski sustav počiva na duhovnom sustavu, a duhovni sustav je usmjeren vjerskim.
Godine 1989. Doreen Valiente je rekla:

Stara religija prošlosti raste i mijenja se u Novu religiju budućnosti (…) zadržava stav protiv pohlepe, okrutnosti i socijalne nepravde, koristi rituale boja, muzike i plesa, te meditacije i iscjeljenja.

Danas, u trećem tisućljeću (te ujedno i u trećem stoljeću uvjeravanja svijeta u postojanje vještica), svijet je napokon uvjeren da one postoje. Chas S. Clifton u svojoj knjizi Her Hidden Children navodi da je devedesetih godina XX. st. broj tzv. earth - based religija navodno porastao za 500 posto, da bi se 2001. taj postotak skoro utrostručio. Za Kanadu i Ameriku podaci iz istog izvora govore oko 800 000 sljedbenika. Točan broj na svjetskoj razini se ne zna. Ono što se zna jest da je wicca najbrže rastuća novopaganska religija prilagođena suvremenom dobu, sve manje opterećena drevnošću ili starošću svojih korijena, jer filozofija i praksa koje njeguje prepoznatljive su preko prastarih iskonskih težnji koje počivaju u ljudima od zore čovječanstva – sklad s prirodom i osjećaj božanskoga. Prema toj spoznaji, a u svojoj osnovi, wicca bi sasvim lako i mogla biti najstarija religija ljudskoga roda.

copyright (c) 2015. Sonja Miličević Vukelić