Portret - Louis Claude
de Saint-Martin

Gradić Amboise u pokrajini Touraine ispunjen je uspomenama. Tamo je, u četvrtom stoljeću, Saint Martin, zaštitnik Toursa, srušio stari piramidalni hram i uspostavio kršćanstvo u tom dijelu Francuske. Tamo su također Klodovik i Alarik održali svoj slavni susret 496. godine. Dvorac na brdu je ugošćavao mnoge uglednike - Luja XI, Karla VIII, Franju I i ljupku Margaritu de Valois, Katarinu de Medici i Mariju Stuart. Nedaleko od dvorca je gotičko zdanje gdje je umro Leonardo da Vinci.
Louis Claude de Saint-Martin, "Nepoznati filozof" 18. stoljeća, rođen je 18. siječnja 1743. u Amboiseu. (Zanimljivo je da je, kada je dječak imao 15 godina, Grof de Saint Germain živio u dvorcu Chambord, samo nekoliko milja dalje.) Iz poštovanja prema želji svoga oca, koji je od njega očekivao da pođe za pravnika, mladi Saint-Martin je neko vrijeme studirao pravo. Ali nakon prakse od 6 mjeseci, uvidio je da ne može razlikovati prava tuženoga i ona branjenika, te je zamolio dopuštenje svoga oca da uđe u vojsku. Ne zato što je bio sklon borbi, nego da bi imao više vremena za studij filozofije. Njegov otac je poslao molbu vojvodi od Choiseula, predsjedniku francuske Vlade, koji je mladiću dao mjesto poručnika u pukovniji de Foix koja je tada bila smještena u Bordeauxu. Tamo je upoznao Martineza de Pasqualesa te postao član njegove škole.
Pasquales je bio portugalski gospodin koji je često putovao na Istok te je bio poznat kao kabalistički inicijant. Posebice zainteresiran za slobodno zidarstvo, osnovao je Slobodnozidarski Red u Parizu. Došavši u Bordeaux 1767., uspostavio je školu ezoterije gdje su se učili duhovni principi i gdje se održavao visoki etički kodeks. Psihička strana ezoterije je, međutim, bila naglašena u ovoj školi i većina učenika je bila zaokupljena razvojem okultnih moći. Pasquales je napustio Bordeaux 1773., a Saint-Martin preuzeo vodstvo u njegovoj školi. U sljedećoj godini Saint-Martin je otišao u Lyon, gdje je osnovao poluezoterni slobodnozidarski obred znan kao "Ispravni (Rectified) obred Saint-Martina," kroz koji se trudio obnoviti izvorno Slobodno Zidarstvo. Neki pretpostavljaju da je iz ovog pokušaja rođena organizacija znana kao Martinisti, koja se sastojala uglavnom od Pasqualesovih učenika. Kao i njihov bivši učitelj, tadašnji Martinisti su poglavito bili zainteresirani za razne teurgijske (ceremonijalne) okultne zakonitosti. Iako je Saint-Martin bio potpuno upoznat s elementalnim snagama u prirodi i okultnim moćima u čovjeku, rekao je tadašnjim Martinistima kako je "moralni razvoj istinski temelj ezoterije," upozoravajući ih da su okultne moći bez pozadine temelja morala opasno oružje. Pišući prijatelju nekoliko godina kasnije, rekao je:

"Neću ti skrivati da sam ranije hodao ovim vanjskim putem. Unatoč tome, ja sam cijelo vrijeme osjećao tako snažnu sklonost prema intimnom tajnom putu da me vanjsko nikada nije zavelo, čak niti u mojoj mladosti, kada sam s 23 godine bio iniciran u sve te stvari."
1775. Saint-Martin je izdao svoju prvu knjigu, Greške i istina, Nepoznatog Filozofa (Des Erreurs et de la Vérité, par un Philosophe Inconnu). Slobodni Zidari u Francuskoj i Njemačkoj pozdravili su to djelo kao blago masonske nauke. J. G. Findel izjavio je kako je Saint-Martin dao "ključ za sve drevne alegorije i mistične bajke, izvora svih religijskih i političkih institucija, te modela zakona koji bi trebali upravljati kozmosom kao i individue, i bez kojih nijedna stvarna znanost ne može postojati." Iako je knjiga odmah napadnuta od strane Voltairea i njegove svite, ona je privukla Saint-Martinu mnoge nove prijatelje i pristaše, koji su ga pozdravili kao nadolazećeg apostola duhovne istine.
Nakon puta u Italiju koji je trajao tri godine, Saint-Martin se smjestio u Versaillesu 1778., iste godine kada je Dr. Mesmer stigao u Pariz. 1782., kada je Mesmer bio lud za Parizom, a Cagliostro bio zaposlen uspostavljanjem svog egipatskog obreda u Bordeauxu i Lyonu, Saint-Martin je izdao svoju drugu knjigu, u kojoj traga za vezama između čovjeka i prirode. Tu je oslikao sjajnu sliku ljudske uzvišenosti, te pokazao kako je cijela svrha evolucijske sheme da dovede čovjeka do ostvarenja njegove božanske prirode. 1784. Filaletiani (ogranak Lože Prijateljskog ujedinjenja) su pozvali Saint-Martina i Cagliostra u svoje članstvo. Saint-Martin je odbio zbog njihovog interesa za okultne fenomene. Cagliostro je prihvatio, nadajući se da će pročistiti to društvo preko vlastitog znanja. (Ovdje sada nailazimo na jedan zanimljivi podatak zaista neobičnog susreta. Jedini izvor za to koji je sastavljač i prevoditelj ovog članka uspio pronaći je tekst Teozofije o biografiji Saint-Martina, tako da ovo što slijedi treba uzeti s dozom skepse. prim. prev.)
1782. Saint-Martin, Saint Germain, Mesmer i Cagliostro sastali su se na velikoj Slobodnozidarskoj konvenciji u Wilhelmsbadu, a 1785. ponovno su se sastali na Pariškom konvenciji.

Jedan prikaz iz literarnog
opusa Jacoba Böhmea

Neposredno nakon toga Saint-Martin odlazi u Englesku kako bi upoznao slijednike mistične škole Jane Lead, za čija je mistična djela postao zainteresiran. U Londonu se povezao s kolonijom Rusa koji su bili članovi Cagliostrove "Sjeverne škole". Nakon kratkog puta u Rim s Princom Galatzinom, Saint-Martin je otišao u Strasbourg, gdje je Cagliostro postao poznat kao magnetski iscjelitelj nekoliko godina ranije.
Ondje je proučavao Swedenborgova djela te napisao djelo "Novi Čovjek" (Nouvel Homme) u suradnji sa Swedenborgovim nećakom. Nakon toga je uslijedio njegov rad "Ecce Homo", u kojem govori o obnovi kroz katarzu. U Strasbourgu se također upoznao s djelima Jacoba Böhmea, i od tog trenutka govorio je o sebi kao o skromnom učeniku ovog velikog njemačkog mistika.
1794. Saint-Martin je prognan iz Pariza zajedno s drugim aristokratima te se vratio u svoj rodni grad Amboise. Nedugo zatim vratio se u Pariz kao predstavnik Amboisea u novo formiranu École Normale. Pozdravio je ovo imenovanje kao mogućnost da radi za obrazovnu reformu, te se smjestio u Kuću bratstva u ulici Tournon. Ali njegove nade su brzo razbijene u komadiće zbog neprobojnog materijalizma Enciklopedista. Tada je svoju pažnju obratio na predmet brojeva. "Brojevi", rekao je, "su jedini osjetni izražaj različitih svojstava bića, koji svi proizlaze iz jedne jedine esencije." Tvrdio je da je broj sedam vladajući broj manifestiranog svemira, te da "množenjem ovoga broja pronalazimo njegove plodove." Jedna od njegovih posljednjih izjava bio je izražaj žaljenja što mora umrijeti ostavljajući misteriju brojeva i dalje neriješenom.
Kada je Saint-Martin imao pedesetpet godina, Inkvizicija je osudila jednu od njegovih knjiga. Uviđajući da se njegova inkarnacija bliži kraju, odlučio je pokloniti čovječanstvu - ono za što je radio od svoje rane mladosti - konačni sažetak onih temeljnih principa koje je smatrao istinskim temeljima filozofije. Samo godinu dana prije svoje smrti, 1802., objavio je posljednje remek-djelo: Duhovna služba čovjeka (Le Ministere de l'Homme-Esprit). Ova knjiga je posljednji krik plemenite duše koja je živjela samo s jednom mišlju - da donese dobrobit čovječanstvu. "Predanost za spokoj cijelog čovječanstva upravlja mnome i preplavljuje me", navodi u predgovoru. "Ne mogu tome izbjeći niti se oduprijeti. To me mori neprestano".
"Kako mogu navesti čovjeka da me sluša?" uzdahnuo je.
"Principi su sve što im mogu ponuditi. Ja ću ih nadahnuti sa uzvišenom željom obnavljanja njihovog zajedništva s Univerzalnim jedinstvom. Ali oni su spremni na borbu protiv tog jedinstva, i čini se kao da žele izbrisati njegovo postojanje!"
Saint-Martin je predvidio da nije daleko vrijeme kada će ljudi Europe žudno tragati za stvarima koje su ranije tretirali s prezirom. Također je najavio da će duhovno znanje Istoka doći na Zapad. Ali Saint-Martin je upozorio svoje čitatelje da im čak niti "duhovno bogatstvo Istoka" neće dati spokoj koji su tražili, budući da nas samo "jedino radikalni razvoj naše intimne esencije može odvesti do aktivne duhovnosti."
Filozofija Saint-Martina je imala svoje temelje u starim poštovanim mudrostima antičkih filozofa. "Kako bi mogao opstati ikakav red stvari da nema supstancije života svugdje posijane?" pitao se. "Mora postojati živa Esencija iza manifestiranog kozmosa, Životna supstancija koja je temelj egzistencije, Jedna stvarnost koju svaki čovjek percipira kao sebe."
Nadalje, manifestirani kozmos leži na dva fundamentalna temelja koji se izražavaju kao svjetlost i tama, uzrok i posljedica, i "mi možemo slijediti taj princip kroz čitave lance bića."
Upozoravao je čitatelje da ne smatraju svoje patnje nesrećama, nego blagoslovima. "Ako priznamo da nam se ne može dogoditi ništa osim onoga što su naši dugovi, pronaći ćemo da umjesto da se žalimo, trebamo biti zahvalni." Savjetovao je ljude da pažljivo promatraju prirodu njihovih vlastitih određenih oblika patnji, kao onu koja sadrži ključ za originalni prijestup. "Sljedeći korak je da se hoda unazad po liniji prijestupa, kako bi se došlo do principa." Čovjekova prva dužnost jest da se prestane žaliti. Njegova sljedeća dužnost jest da krene ravno naprijed, bez okretanja nalijevo i nadesno, jer "će nas to dovesti nazad do onog života od kojeg nas je prijestup, ili greška, odvojio."
Jedna misao oko koje se život Saint-Martina okretao bila je Čovjek: suosjećanje za njegovu patnju, vjera u njegovu konačnu sudbinu, i goruća želja da vodi svoju subraću nazad do njihovog duhovnog izvora i povrati im mir koji su bili izgubili. Upozorio je svoje čitatelje da gledaju unutar sebe u svojoj potrazi za Bogom, jer "čovjek je jedini istinski svjedok i pozitivni znak kroz koji se Vrhovni univerzalni izvor može spoznati." Čovjek bi trebao istražiti dubine vlastita bića i potvrditi plemenitost vlastite esencije. Time bi demonstrirao Božansku esenciju, "jer nema ničega drugoga na ovome svijetu kroz što može to učiniti izravno."
Zašto čovjek pati? Zato što se poistovjetio s vanjskim svemirom. "Kada bi čovjek samo za trenutak zauzeo ispravniji pogled na stvari, prepoznao bi dostojanstvo svoga bića i svoju nadmoć nad vanjskim poretkom." Niža carstva izražavaju zakone prirode. Životinje upotrebljavaju te zakone. "Ali duhovni čovjek ima u istome trenutku posljedice, upotrebu i slobodno usmjeravanje tih zakonitosti." Niže Misterije se bave zakonima fizičkog svemira, ali više Misterije su okupirane čovjekovim stvarnim bićem i njegovim odnosom sa svojim božanskim principom. Konačna namjera viših misterija jest da izbude suosjećanje i pokažu čovjeku njegovu odgovornost prema nižim carstvima.
Saint-Martin je bio poklonik doktrine srca. On je zamišljao kozmos kao da leži na krevetu boli, a sve zahvaljujući ljudskoj nehumanosti. Vidio je zemlju kao zvijer koja pati i koja moli čovjeka za lijek kojim bi zacijelila svoje rane. "Kozmos ne bi proveo svoje dane u agoniji da si ti ostao na tome prijestolju slave na kojem si u početku sjedio!" "Dođi," molio je on, "i zatraži oprost, jer ti si uzrok njegove boli. Ubrizgaj brzo eliksir života u sve njegove kanale, jer na tebi je da ga ponovno vratiš u život!"
Čovjek, stoga, ima trostruki zadatak. Prvo, mora regenerirati sebe; potom, mora regenerirati prirodu, koju je zagadio; konačno, mora se uzdići i postati upravitelj vječnih bogatstava. Ljudska samoregeneracija počinje zadobivenom boli. Ako izgubimo ruku ili nogu amputacijom, i dalje osjećamo bol u dijelu koji smo izgubili. Ovo zahtijeva kultivaciju duhovne volje. "Budite na oprezu od izlaska, čak i za trenutak, iz radikalne centralne vatre na kojoj počivate. Ostanite konstantno u ovoj centralnoj duhovnoj vatri, kao što dijete ostaje u majčinoj utrobi."
Kada čovjek počne regenerirati sebe, postaje svjestan svoje velike odgovornosti prema ostatku prirode. "Čovjek ne može stvoriti misao, riječ ili čin, koji nije zapisan na vječnom ogledalu na kojem je sve utisnuto, i sa kojeg nikada ništa nije pobrisano."
Svako fizičko djelovanje ima svoj vječni moralni učinak, budući da je transmisiran prema gore do same duše. Kakva snaga onda leži u govoru! Upuštajući se u štetne ili nepotrebne govore, rasipamo naše duševne snage. Saint-Martin dalje kaže: "Kada se probijemo do samih temelja našega bića, shvaćamo da se našom riječju možemo ujediniti s neopisivim izvorom istine; ali da također možemo, njezinom kriminalnom upotrebom, ujediniti se s groznim ponorom laži i tame."
Tada, u nekoliko jednostavnih pravila, Sain-Martin nam daje neka esencijalna pravila govora. Trebali bismo ljudsku inteligenciju toliko štovati da joj se ništa nedostojno ne bi trebalo predstaviti. Trebamo pristupati našim slušaocima pružajući im intelektualni poklon kroz naše riječi. Trebamo težiti da doprinesemo svjetlosti i vrlini onih s kojima razgovaramo. Naše razgovore trebamo usmjeravati prema duhovnim istinama, i trebamo širiti naše riječi s umjerenošću i različitošću. A povrh svega toga, trebamo zapamtiti da je "govor, ili Riječ, svjetlost beskraja, koja se treba konstantno povećavati."
Kontrola govora je jedan od osnovnih zahtjeva duhovnog života. Kako naš govor postaje namjeran, navođen i kontroliran od strane unutarnjeg Boga, odvija se unutarnja alkemija, kojom se strast pretvara u suosjećanje, pohota u ljubav, antipatija u simpatiju. Saint-Martin nam daje jednostavne standarde života koji će nam, ako se vjerno slijede, donijeti regeneraciju i obnoviti u nama ljudsko dostojanstvo koje smo izgubili.

Nema želje nego u poslušnosti.
Nema ideje koja nije sveta komunikacija.
Nema riječi koja nije vrhovni proglas.
Nema djela koje nije razvoj i produžetak oživljujuće moći Riječi.
"Ne gubite ni trenutka", upozorava nas, "u oživljavanju unutar sebe svih ovih mjera, ako ste im dopustili da umru. Učinite da te snage, svaka u svojoj klasi, uvijek napreduje. Jer to je put Pravednosti!"



Biobliografija:
Great Theosophists -Louis Claude De Saint-Martin
Philosophe Inconnu
Wikipedia - Saint Martin