by Sar Helion
"Tajne, jednom zapisane, su bezvrijedne" ~ Heinrich Khunrath

Gérard Anaclet Vincent Encausse (13 Lipnja 1865. - 25 Listopada 1916.), poznatiji pod svojim ezoternim pseudonimom Papus, bio je francuski liječnik, hipnotist, popularizator okultizma i ponovni pokretač Martinističkog reda. Gérard Encausse rođen je u Corunni u Španjolskoj 1865., majka mu je bila Španjolka, a otac Louis Encausse Francuz, po zanimanju kemičar. Kada mu je bilo 4 godine njegova obitelj je preselila u Pariz, gdje je i završio svoje školovanje.
Papus je u mladosti proveo velik dio vremena u Nacionalnoj Biblioteci proučavajući Kabalu, okultni tarot Eteille, magiju i alkemiju, kao i knjige Eliphasa Lévia. Pridružio se francuskom Teozofskom društvu nedugo nakon što ga je osnovala Madame Blavatsky, ali ga je ubrzo i napustio zbog toga što mu se nije sviđao naglasak koji se stavljao na istočni okultizam.

1888. zajedno sa Joséphinom Péladanom i Stanislasom Guaitom bio je suosnivač Kabalističkog reda Ruže i Križa. Iste godine s prijateljem Lucienom Chamuelom osniva izdavačku kuću Librarie du Merveilleux gdje izdaju mjesečnu reviju L'Initiation, koja je izlazila do 1914. godine. Kuća je također izdavala mnoge druge ezoterne knjige, kao i sve kataloge Salona Ruže i Križa koji je vodio Joséphin Péladan.
Papus je postao član mnogih ezoternih društava onoga vremena. Napisao je oko 160 naslova članaka, kritika, proze i knjiga. 1888. dobio je i međunarodno priznanje za svoju knjigu "Traité Elementaire de Science Occulte" (Temeljni traktat o okultnoj znanosti).
Unatoč njegovoj velikoj uključenosti u ezoteriju i ezoterne grupe, Papus je pronašao vrijeme i za konvencionalne studije na pariškoj Akademiji. Dobio je stupanj doktora medicine 1894. doktoriravši na disertaciji o filozofskoj anatomiji. Isprva je radio u bolnici Hôpital de la Charité de Paris, no nakon izvjesnog vremena otvorio je kliniku u ulici Rodin te poslovao s velikim uspjehom.
Papus je posjetio Rusiju tri puta, 1901., 1905., i 1906., služeći Caru Nikolaju II. i Carici Aleksandri kao liječnik i okultni savjetnik. U listopadu 1905. navodno je prizvao duh cara Aleksandra III., Nikolajeva oca, koji je prorekao da će Nikolaj biti svrgnut od strane revolucionara. Papusovi nasljednici tvrde kako je informirao cara da će moći magijski otkloniti Aleksandrovo proročanstvo dokle god će on, Papus, bit živ. Nikolaj je držao rusko prijestolje još 141 dan nakon Papusove smrti. Za svog boravka u Rusiji osnovao je tamo snažnu martinističku grupu čije se članstvo, organizirano u lože, brzo širilo, uz posebnu podršku patronata cara i carice.
Iako je Papus služio caru i carici kao fizički i metafizički liječnik, postao je vrlo zabrinut za njihovo snažno oslanjanje na okultizam kod donošenja odluka u vezi s vladanjem. U njihovim kasnijim korespondencijama upozorio ih je mnogo puta na demonski utjecaj koji je Rasputin imao na njih. Rasputin je na dvor došao kako bi hipnotički liječio maloga princa, pri čemu je imao uspjeha, no zapravo je samo vrlo vješto manipulirao psihičkim i podsvjesnim stanjima majke, od koje je dijete primalo energiju, nade i strahove. Povijest Rusije bi najvjerojatnije bila pisana drugačije da je carska obitelj slušala Papusa, a ne Rasputina.


Međunarodna konferencija slobodnih zidara 1908.
Kao što smo ranije napomenuli, Papus je bio uključen u mnoge ezoterne pokrete onoga doba. 1893. bio je član Francuske gnostičke crkve, koju je vodio Jules Doniel, ujedno i njezin osnivač. Doniel, koji je radio kao knjižničar u jednoj biblioteci, pronašao je stare spise katarskih biskupa i na temelju njih pokušao rekonstruirati taj pristup vjeri. 1895. Doniel napušta vlastitu tvorevinu, postaje ekstremni katolik i optužuje gnostičku crkvu, martinizam i sve druge ezoterne struje za sotonizam. Očito je dobivši pozamašnu svotu novca od pojedinih grupacija koje simpatiziraju Vatikan naglo pronašao "pravu vjeru".
1895. godine Papus se zakratko pridružio Ahathoor hramu hermetičkog reda Zlatne zore u Parizu, ali se nije dugo zadržao.
Papus je kao svog intelektualnog učitelja često spominjao markiza Saint-Yvesa d'Alveydrea (1842. - 1910.) Saint-Yves je naslijedio papire vrlo utjecajnog francuskog ezoterika Antoine Fabre d'Oliveta i najvjerojatnije je upravo Saint-Yves predstavio Papusa markizu Stanislasu de Guaiti. Kao što smo već napomenuli, 1888. Papus, de Guaita, Joséphin Péladan uz pomoć Saint-Yvesa i Oswalda Wirtha osnivaju Kabalistički red Ruže i Križa.
24. lipnja 1908. u Parizu je održana "Međunarodna konferencija slobodnih zidara". Papus, iako nije bio član slobodnih zidara, bio je pozvan na konferenciju kao predstavnik martinista. Na konferenciji je upoznao Theodora Reussa, koji mu je odmah ponudio da u Parizu osnuje neke antičke i primitivne obrede slobodnih zidara pri Velikom Orijentu Francuske. No Papusa taj vid rada nije zanimao, pa cijelu priču s Reussom nije ni započinjao. Sve te veze Papusu su služile samo kako bi proširio svoj martinistički red na što veći broj kvalitetnih ljudi.
Kada je započeo I. Svjetski rat Papus se pridružio medicinskom korpusu francuske vojske. Dok je radio u vojnoj bolnici obolio je od tuberkuloze zbog iscrpljenosti i teških uvjeta. Umro je u Parizu 1916. u 51. godini života.

Martinizam

Papusovo rano bavljenje tarotom i svijetom kabale bilo je uglavnom inspirirano ezoternim spisima Eliphas Lévia, čiji je prijevod "Nuktemerona Apolonija iz Tijane" tiskan kao dodatak Dogmi i ritualu visoke magije (1855.) U tome djelu spominju se razni duhovni geniji koji upravljaju različitim granama ljudskih nauka. Tako ime genija medicine glasi Papus, prema kome je Encausse uzeo svoj nomen mysticum.
1891. Papus je tvrdio da je došao u posjed originalnih dokumenata Martineza de Pasquallya te osniva Martinistički red. Martinizam se općenito smatra skupom učenja i prijenosa znanja temeljenih na naučavanju francuskog mistika Saint Martina s kraja 18 stoljeća. Također je tvrdio da mu je legitimitet u obred Saint-Martina dan preko njegova prijatelja Henria Vicomtea de Laagea, koji je inicijacijsku liniju baštinio preko djeda svoje majke, kojeg je inicirao sam Saint-Martin.
Papus je to opisao, a 1899. Chamuel zapisao ovako:

Nekoliko mjeseci prije svoje smrti, Delaage je želio predati novo sjeme koje mu je bilo povjereno, a koje sam nije uspio razviti u stablo. Skromni zalog koji se sastojao od 2 slova i nekoliko točaka (S::I::), sažetak je doktrine trojstva i inicijacije koje su iluminirale sav Dellageov rad. Nevidljivo, ali bilo je tamo, i to je samo djelovalo kako bi povezalo rad sa svojim istinskim izvorom i omogućilo Delaageu posijati svoje duhovno sjeme na tlo gdje se moglo razviti.


Oltar martinističkog obreda - Rusija
Nakon smrti Dellagea 1882., Papus se prisjeća: "Delaage je poštovao tajnu i nije govorio o izvoru svoje inicijacije u knjigama. Samo je sa svojim prijateljima pričao o srcu martinizma, čiju tradiciju baštini od njegova djeda M. Chaptala kojeg je inicirao osobno Saint-Martin."
No kako neki primjećuju, takva ritualna transmisija je nekompatibilna s učenjima "Nepoznatog filozofa" – pod kojim je pseudonimom Saint-Martin pisao. U njegovim knjigama nigdje nije spomenuta transmisija inicijacije. Da, Chaptal je nedvojbeno poznavao Saint-Martina, Delaage je nedvojbeno poznavao svoga djeda, no činjenica koja baca sumnju na cijelu priču je ta što je Delaageov djed umro kada je ovaj imao samo 7 godina, što isključuje direktnu transmisiju. No to nikako ne umanjuje nevjerojatan posao koji je Papus napravio za martinizam. U ovome slučaju, čak i danas, misterija ostaje nerazjašnjena.
Godina 1888. konačno postaje kamen temeljac za Papusa kada "izmjenjuje" svoju inicijaciju s Pierre-Augustinom Chaboseauom, knjižničarem u Guimet muzeju. Krajem '87 sreli su se u Parizu, u restoranu na lijevoj obali gdje je Papus doručkovao svakog utorka. Upoznali su se preko prijatelja i nedugo zatim izmjenili inicijacije, budući da se činilo kako Papus ima prekid u liniji prijenosa. Pierre-Augustin Chaboseaua je 1886., u dobi od 20 godina, inicirala njegova strina Amelie de Boise-Montmart. Kasnije je njegov sin Jean, nakon raspuštanja Tradicionalnog martinističkog reda, izjavio kako to nije bila inicijacija kao takva nego skupina uputa i set visokih tajni prirodnih zakona.

Ruski martinisti u Petrogradu
Bilo kako bilo, ubrzo nakon konsolidacije inicijacija bio je osnovan Red martinista. "Ordre Martiniste" je službeno nastao 1889. godine, a 1891. stavljen je pod vodstvo 12 majstora koji su činili Vrhovno vijeće. Papus je jednoglasno prihvaćen kao doživotni predsjednik vijeća. Vijeće se izvorno zvalo "Conseil Occulte des 12 de la Rose+Croix" (Okultno vijeće dvanaestorice Ruže i Križa). 12 izvornih članova vijeća bili su: Gerard Encausse (Papus), Augustin Chaboseau, Stanislas De Guaita, Lucien Chamuel, Francois-Charles Barlet, Paul Sedir (Yvon Leloup), Paul Adam, Maurice Barres, Jules Lejay, Georges Montieres, Jaques Burget, i Josephin Péladan.
Martinistički red će s vremenom uspostaviti svoje ogranke diljem Europe i postat će primarni fokus Papusa. On će ostati prvi veliki majstor Reda sve do svoje smrti 1916. godine.
Moramo napomenuti kako je najveći utjecaj na Papusa izvršio njegov duhovni mentor kojeg poznajemo pod imenom Nizier Philippe. Njegov susret s majstorom Philippeom iz Lyona poljuljalo je njegovu viziju svijeta. Od tog trenutka nadalje Papus je postao zagovornik kršćanskog misticizma i "puta srca", kojeg je Saint Martin nazivao "unutarnji put". Poslije 1894. Papus pod njegovim utjecajem sve više napušta praksu teurgijske magije i više se koncentrira na put srca.

Evo jednog Papusovog teksta koji odražava filozofiju "unutarnjeg puta":

Poznajem jednostavnog čovjeka koji nikada nije pročitao knjigu i koji, unatoč tome, može riješiti najzahtjevnije probleme znanosti bolje i od samih znanstvenika. Postoje skromni ljudi bez akademskih kvalifikacija i medicinskog iskustva kojima je nebo toliko na dohvat ruke da su bolesni na njihov zahtjev izliječeni, a zli osjećaju kako im se pri susretu s njima srce utapa u ljubavi."

Međutim unutar martinističkih rituala zadržavaju se kabalistički elementi i inicijacije, ali kojima je cilj bio doseći upravo to stanje "puta srca" i "reintegracija duše".
Kao vojni liječnik puno se molio za bolesne i kroz Evanđelje davao utjehu umirućima. Zbog iscrpljenosti je i sam obolio od tuberkuloze i napustio ovaj svijet 25. listopada 1916. u bolnici Hôpital de la Charité de Paris. Nakon njegove smrti velikim majstorom Martinističkog reda postaje Charles Détré odnosno Téder kao njegov nomen mysticum.


Pelikan - simbol onih koji žrtvuju sebe za druge
Od tog trenutka povijest martinističkih struja postaje poprilično nepredvidivom s puno zaokreta i obrata. Prva stvar koju je Téder napravio jest to što je prijam u članstvo Martinističkog reda ograničio samo na majstore slobodne zidare. Drugi potez je bio da je iz Vrhovnog vijeća izbacio neke ljude koji se s time nisu slagali, štoviše, raspustio je izvorno vijeće i sastavio novo. I treće, premjestio je sjedište reda u Lyon, pa je red dobio novi naziv "Martinistički red Lyona". Da bi se poslije vodećih majstora koji su naslijedili Tédera, Constant Chevillon i DuPont, taj red stopio s Martinističkim redom Papusova sina Philippea Encaussea. Philippe Encausse je već imao objedinjeno nekoliko manjih grupa koje je organizirao u Martinistički red (Pariza) ustrojen po izvornoj konstituciji njegova oca. Nakon ujedinjenja, Encausse mlađi ponovno otvara prijam u članstvo martinista Lyona obama spolovima te ukida uvjet slobodnog zidarstva.
U međuvremenu su Augustin Chaboseau i V. E. Michelet osnovali novi red pod nazivom Tradicionalni martinistički red, koji je nakon Augustinove smrti trebao naslijediti njegov sin Jean. No vijeće toga reda nije se s time složilo, što je dovelo red u velike kontroverze (za detalje pogledati knjigu Trophimus SII "Martinist treasury").
No mnogo zanimljiviji slučaj je ruska grana martinista koja nije imala nikakve veze ni s Papusom niti sa Chaboseauom. Eliphas Lévijev prijatelj Baron Spedeliere pridružio se martinsitičkoj loži u Veneciji 1830., čija filijacija očito nije bila ona od gore spomenutog dvojca. Međutim ruski martinisti tvrde da baštine liniju sukcesije Saint-Martin -> Princ Kourakin (Ruski ambasador u Francuskoj) -> Nikolai Novikov -> Gamalei -> Poesedev -> Arseniev itd.
Danas u svijetu djeluju mnoge martinističke skupine i one koje se izdaju za takve.

Martinizam je za Papusa ostao primarni fokus i nastavlja se danas kao jedno od njegovih najvrjednijih naslijeđa. Neki Papusovi navodi:

Martinistički red je mistični red.
Martinizam se sastoji od svih nevidljivih energija koje mogu biti prizvane u svrhu traganja za istinom.
Martinistički red ne nudi nikakav materijalni prosperitet: njegova jedina svrha je duhovni svijet.
Martinistički red je aktivni centar inicijacije. On je osnovan sa svrhom širenja ezoternih učenja, prema putu zapadne kršćanske tradicije.
Temeljna postavka martinizma je poštivanje ljudske slobode. Sljedeća svojstvenost Martinističkog reda je jednaka mogućnost inicijacije muškarcima i ženama. Treća značajka martinizma je njegova duboka povezanost s kršćanskom tradicijom. On djeluje za Krista, koji je izvor svjetlosti na svim razinama.

Zaključak

Papus je živio i djelovao u doba renesanse velikih reaktivacija mnogih ezoternih redova onoga vremena. Njegov obol mističnoj i ezoternoj misli Zapada je nemjerljiv. Ne samo da je u svojim knjigama obuhvatio srž čitave okultne pozornice kraja 19. stoljeća, nego je iz ničega podigao jednu davno zamrlu tehniku duboke kršćansko-kabalističke gnoze Saint-Martina. Da nije bilo njega i njegovog predanog rada na organizaciji i podizanju Martinizma, čitava priča bi bila samo jeka upisana malim slovima na stranicama povijesnih knjiga. Dellage je cijeli život želio ostvariti nešto slično, ali nije znao kako. Chaboseau je imao inicijaciju, ali nije imao operativnu sposobnost. No Papus je povezao sve točkice i stvorio potpuno novi vid martinizma koji je operativan i samostojeći.
Upravo je prijelaz iz ritualne magije u mističnu gnozu najblistaviji trenutak Papusova djelovanja. Isto što je Saint Martin učinio u odnosu na svog mentora Martineza de Pasquallya. Time ne samo da je dan novi impuls i pravac unutar mističnih i ezoternih organizacija, nego je dan i uvid u svu besmislenost starih oblika takozvane "magije". Tamo gdje je osoba sebe stavljala u središte i proglašavala se bogom kako bi mijenjala realnost, sada je postavljena u poziciju skromnog putnika koji se ponovno mora popeti ljestvicama do svojeg treperavog svjetla. "Reintegracija", rekao bi prvi učitelj, "put srca" šaptom bi nadodao Papus.

Od vremena kada se pojavila prva zora, sunčeve zrake obasjavaju beživotnu materiju... udahnjujući život. Možda veliki misterij leži upravo u podsjetniku simbolizma naše zvijezde. Opus Magnum, Arcana Arcanorum, Vitriol starih mudraca. Esencija Pelikanove krvi. Žrtva na oltaru ljudskog bića.
"Dužnost je voljeti... pa makar samo jedan trenutak" ~ Eliphas Lévi



Poveznice:
Gérard Encausse - Wikipedia
Papus - Ordre Martiniste
Institut Eléazar
Ordre Martiniste Des Pays-Bas
Traite Méthodique De La Magie Pratique